Analize
Potkraj i(li) početkom svake godine svode se razni računi, pa je u decembru 2006. i nadzorno tijelo Evropske unije za borbu protiv rasizma objavilo svoje cjelogodišnje rezultate. Ustanovilo je da većina zemalja-članica EU ne čini dovoljno na prevenciji i evidenciji incidenata sa rasističkom pozadinom. Zbog toga, navodi se u izvještaju ovog tijela, rasna diskriminacija u nekim od ključnih oblasti života prolazi potpuno nezapaženo. Centar Evropske unije za praćenje rasizma i ksenofobije, u redovnom godišnjem izveštaju navodi da od 25 zemalja članica, samo Velika Britanija i Finska „imaju aktivan i sveobuhvatan sistem za prikupljanje podataka o nasilnim rasističkim incidentima". A da li se raspolaže i onim još važnijim od evidencije - adekvatnim mjerama protiv podstrekača nazadnjačkih pojava, nije bilo predmetom ovog izvještaja.
Nakon nekoliko uzastopnih inicijativa bivšeg slovenačkog predsjednika Milana Kučana o sazivanju prve poslijeratne međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini, za takvu deblokadu ustavno-pravno i politički paralizirane države sredinom ljeta 2006. godine založio se i hrvatski premijer Ivo Sanader govoreći o tome na regionalnom sastanku na vrhu u Salzburgu. Iako su i jedan i drugi zagovarač „Dejtona 2", van svake sumnje, snažni politički likovi koji uživaju zavidnu međunarodnu reputaciju, čak i mnogo veću u Evropi nego u vlastitoj zemlji i regionu - na ovu inicijativu se s protokom vreman zaboravilo.
Suštinski potpuno nebitno utvrđivanje redoslijeda političkih stranaka na glasačkim listama za prvooktobarske opšte izbore u Bosni i Hercegovini privuklo je koncem ove sedmice neuporedivo veću pozornost medija i politike od dugo priželjkivane preporuke Evropske komisije o početku pregovora za postepenu liberalizaciju postojećeg diskriminatorskog viznog režima.
Nakon pozitivnog ishoda glasanja o nezavisnosti, Crna Gora je ekspresno isposlovala priznanja i uspostavu diplomatskih odnosa s najbližim susjedima. Time su hipoteke iz zadnjeg rata gurnute ustranu, a otvorena široka magistrala za integriranje nezavisne Crne Gore u međunarodne institucije.
Hiljade sljedbenika Slobodana Miloševića se već danima opraštaju od bivšeg predsjednika Srbije čiji su posmrtni ostaci, uprkos protivljenju direktorice ove javne ustanove, izloženi u prostorijama nekadašnjeg opštejugoslovenskog Muzeja 25, maj u Beogradu. Tamošnje vlasti su ga, nakon Titove smrti, preimenovale u Muzej istorije Jugoslavije.
Ovonedjeljna višednevna posjeta predsjedavajućeg bh. Predsjedništva, Sulejmana Tihića, Briselu – kao i svako drugo susretanje najviših zvaničnika Evropske unije i lidera balkanskog područja, proteklo je u znaku dvostrukih standarda: za javnost, ponovo je demonstrirana bezgranična srdačnost i slatkoriječje, a iza kulisa se razgovaralo vrlo kritički s obiju strana.
Albanija prije sedam dana, nakon pune tri godine pregovaranja s Briselom, potpisala tek prvu stranicu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa 25-članom Evropskom unijom.
Ovonedjeljno zamrzavanje pregovora o pridruživanju srpsko-crnogorske Zajednice Evropskoj uniji nije nikakva vijest, jer je takav ishod višemjesečnog natezanja oko generala Mladića, svakome bolje upućenom, bio očekivan.
U srijedu, 12. aprila, okončana je javna rasprava o amandamanima na ustav Bosne i Hercegovine iz Dejtona. Ali i nakon završne debate koja je simbolično organizirana u zgradi državnog Parlamenta, nimalo nije izvjesnije da će paragrafi ratom nametnutog ustavnog kompromisa uskoro biti obesnaženi.
Nema nikave dileme da Evropa neće biti cjelovit i stabilan kontinent sve dok na njegovom tlu budu postojale "crne rupe", među kojima je još uvijek najcrnja Balkanska.
Euro-američka politika nametnutih kompromisa doživjela je još jedan težak poraz nakon što prijedlog ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini, kojeg su ponudili predstavnici sedam političkih partija i međunarodna zajednica nije prošao parlamentarnu proceduru.
8.10.2004.
ODLAZAK ILI OSTANAK
Od ove sedmice je već potpuno izvjesno da Evropska unija i NATO ostaju u Bosni i Hercegovini na nedoređeno vrijeme, iako je i jednima i drugima jasno da ni jedna zemlja pod poluprotektoratom, pa i više od toga, ne može biti članicom evro-atlantskih integracija. Izuzetak bi bila samo opcija u kojoj bi BiH imala status evropske kolonije u moderom, odnosno zamaskiranom obliku, što bi bio istorijski promašaj same međunarodne zajednice.
Budući dakle da je ostanak međunarodne zajednice u BiH izvjestan, već sada se može ustvrditi da se najmanje u narednih deset godina ne može govoriti o ozbiljnom statusu (i tretmanu) Bosne i Hercegovine u dvije najjače međunarodne organizacije, jer u ovom času nije realno očekivati da će novi, budući oblici međunarodnog prisustva u ovoj zemlji, polučiti rezultate prije tog roka. Treba računati, takođe, i na činjenicu da se u sve dominantnijoj međunarodnoj real-politici odavno već ništa ne planira na jednu ili dvije godine. Svi se potezi kreiraju na mnogo duži rok, tako da često prisutno narodno uvjerenje da su velike sile nalik na 'vatrogasce', nemaju ozbiljnog utemeljenja.
Za Bosnu i Hercegovinu nije ohrabrujuće što međunarodna zajednica još uvijek ne planira izlaznu strategiju iz ove zemlje, već se odlučuje na još dublje ukopavanje u formi estetskih transformacija postojećih ureda i međunarodnih misija. Prije nekoliko dana je službeno potvrđeno da će umjesto sadašnjeg visokog predstavnika, od proljeća naredne godine kormilo biti u rukama specijalnog predstavnika EU. Umjesto sadašnjeg SFOR-a, od 2. decembra će biti EUROFOR. Umjesto mandata Ujedinjenih nacija, glavnu ulogu će imati Evropska unija.
Griješno bi bilo tvrditi da je međunarodno prisustvo u Bosni i Hercegovini u proteklih desetak godina bilo potpuno kontraproduktivno, posebno u prvim godinama nakon rata. Niko u ovoj zemlji takođe ne bi trebao zaboraviti na više od 5 milijardi dolara pomoći (samo EU je dala više od 2,5. milijardi eura) bez obzira što je veliki dio tog novca, u pravno neuređenoj zemlji, prošao kroz ruke korumpiranih političara i završio u privatnim investicijama od kojih stanovništvo ove zemlje ni tada ni danas nema koristi.
Produžavanje mandata na neodređeno vrijeme, međutim, moglo bi imati katastrofalne posljedice, ne samo po brzinu evro-atlantskih integracija, već prije svega za uspostavljanje suverene i funkcionalne države. Jer, dvovlašće je uvijek bilo pogubna metoda upravljanja čak i u porodici.
Na primjeru Bosne i Hercegovine, paralelizam međunarodne i domaće vlasti već je ostavio dugoročne posljedice na državnu suverenost, na imidž zemlje na međunarodnoj sceni i, svakako, na efikasnost državne uprave koja neprestano od Dejtonskog sporazuma hoda po tankoj žici između vladajućih političkih partija i Ureda visokog predstavnika, živeći stalno u strahu da se ne oklizne. Takvu bi praksu trebalo napokon prekinuti ukoliko međunarodna zajednica želi sa sebe zbaciti hipoteku protektora, pokrovitelja ili staratelja nad ovom zemljom. U protivnom, centralna vlada će i dalje biti frustrirana drugorazrednom ulogom, a neefikasnost lokalne administracije će, u tom slučaju, biti logična i neizbježna posljedica.
Najveći broj političkih analitičara već odavno smatra da je BiH kao država izašla iz faze adoloscencije i da je više ne treba smatrati nedoraslim bićem kome treba bijeli štap za svaki naredni korak.
Odlazak međunarodne zajednice ipak ne bi trebao nužno biti kampanjski i kolektivan. Ali je sigurno da bi trebao biti istovjetan praksi i prisustvu u drugim novostvorenim suverenim zemljama kao što su Hrvatska, Srbija ili Makedonija na primjer. Jer BiH ipak nije Kosovo!
Osim toga ostanak još jedno vrijeme, ima opravdanje i zbog ispravljanja makar najkrupnijih pogrešaka iz minulog vremena kao što je godinama zapostavljano pravosuđe i obrazovni sistem, otvaranje perspektive mladima, ili privatizacija velikih privrednih sistema. Taj se posao ne može završiti bez pomoći međunarodne zajednice jer su recidivi starog sistema u ovim oblastima isuviše duboki.
Jedan od najpogodnijih modela međunarodnog prisustva je jačanje ureda specijalnog predstavnika EU (EUSR) i Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju koja je u javnosti poznatija po svojoj kratici OSCE, pod pretpostavkom da ni ova sve uticajnija institucija neće i u BiH provoditi vlastite šablone koji su skrojeni za neke, nama ipak daleke, društveno-politički nazadnije države.
CijenaOHR-a
Većina domaćih i inostranih analitičara smatra da se za Bosnu i Hercegovinu ne može pouzdano reći ni da jeste ni da nije država. Jer to po malo i jeste i nije. Ima teritoriju i narode - nema državljane. Ima partije, vlade i parlamente, a nema zajednički državni praznik niti slova državne himne.
Tome značajno doprinosi i stav međunarodne zajednice, koja makar jednom mjesečno saopštava da ne razmišlja o «izlaznoj strategiji» iz ove zemlje, a istovremeno se zalaže za što skorije uključivanje Bosne i Hercegovine u natov sigurnosni program Partnerstvo za mir i evropske integracije.
U izjavi koju mi je dao tim povodom u četvrtak, Ešdaun se složio da je uprkos svim dosadašnjim naporima njegovog ureda i ostatka međunarodne zajednice, imidž bh-države u svijetu katastrofalno loš, čemu, kako navodi londonski Ekonomist, najviše doprinose dvije činjenice: naglašena nacionalistička obojenost vladajućeg političkog sloja, te potpuna iznemoglost bh. ekonomije.
Visoki predstavnik ipak smatra da je Bosna i Hercegovina «u posljednje vrijeme ostvarila dovoljan napredak prema punoj državnosti i političkoj normalizaciji», zbog čega je i započela postepena transformacija ove institucije ka uredu specijalnog predstavnika Evropske komisije. Najavljeno je radikalno smanjivanje broja zaposlenih, ali je budžet za narednu godinu ipak ostao veoma visok - oko 16 i po miliona dolara.
Ovoliki novac pravda se prije svega novim zadaćama koje će PREUREÐENI ured Visokog predstavnika imati u vezi s koordinacijom djelovanja buduće mirovne vojne misije EU koja u decembru preuzima mandat od sadašnjih snaga esfora koje su sve od završetka rata djelovale pod zastavom Ujedinjenih naroda.
Do tada, a ostalo je još nepuna tri mjeseca, međunarodna zajednica pokušava svemogućim metodama pritiska izduditi hapšenje dvojice najtraženijih optuženika za ratne zločine - Karađića i Mladića, kako bi evropska vojna misija došla na što čistiji teren. U takvoj nervozi gotovo svakodnevno se u medijima pojavljuju i lažne vijesti o skorom hapšenju nekog od dvojice bjegunaca, a cijelu strategiju hvatanja dodatno otežava i sama Karla del Ponte svojim prečestim izjavama o navodnim tajnim skorvištima njenih najtraženijih optuženika.
Ukoliko se čudo ipak ne dogodi prije kraja ove godine, evropske mirovne snage će, potvrdio mi je juče Visoki predstavnik u BiH, imati robustan mandat kao i sadašnji ESFOR, koji podrazumijeva i praćenje, potragu i hapšenje svih optuženika koji nemaju namjeru da se dobrovoljno predaju. A već ranije, na nivou međunarodne zajednice postignuta je saglasnost da će vrata Haškog tribunala ostati otvorena sve dok Karađžić i Mladić ne budu uhapšeni.
On smatra da će tek tada biti moguće vratiti se onim pitanjima koja zadovoljaju neke emocionalne potrebe istinskih patriota ove zemlje kao što su zajednički državni praznici, zajednička himna, sloboda kretanja s bezviznim režimom i td. Tek tada, smatra visoki prdstavnik, BiH će biti država za koju će se moći kazati da je normalna i perspektivna. Ovakvu kakva jeste danas, ugledni hrvatski filozof politike prof. Žarko Puhovski, naziva «debilnim stvorenjem koje međunarodna zajednica još uvijek vodi za ruku i pokazuje kako se prave prvi koraci».
Za razliku od predstavnika međunarodne zajednice koja smatra da je ona još uvijek neophodna u BiH, prof. Puhovski ocjenjuje da je pogrešan vid staraterljstva u vidu protektorata, upravo glavnim razlogom što je BiH sve do danas ostala degenerična.