RDW
Hiljade sljedbenika Slobodana Miloševića se već danima opraštaju od bivšeg predsjednika Srbije čiji su posmrtni ostaci, uprkos protivljenju direktorice ove javne ustanove, izloženi u prostorijama nekadašnjeg opštejugoslovenskog Muzeja 25, maj u Beogradu. Tamošnje vlasti su ga, nakon Titove smrti, preimenovale u Muzej istorije Jugoslavije.
Zapadni mediji kojima nikada nije dovoljno senzacije, svoje izvještaje iz glavnog grada sve klimavije srpsko-crnogorske tvorevine (koju je pod prijetnjom sankcija skrojila upravo Evropska unija) uglavnom i zasnivaju na prizorima srceparajućih oproštaja od najautoritativnijeg među patološkim zagovonicima velikosrpske ideje sublimirane u paroli «svi Srbi u jednoj državi». Stajališta antimiloševićevske politike i demokratske javnosti Srbije i Crne i Gore, te u zemljama okruženja, u najmoćnijim medijskim kućama Zapada, ostali su na margini.
U atmosferti dominantno sivih tonova iz Beograda kao glavnog regionalnog osmatračkog centra za cijelo područje Zapadnog Balkana, nije se ni moglo desiti ništa bolje od najnovije Rezolucije Evropskog parlamenta kojom je sa najvišeg političkog nivoa ozvaničen prošlonedjeljni stav ministara vanjskih poslova 25-torice iz Salcburga o potrebi unutarevropskog preispitivanja politike proširenja prema jugoistoku Starog kontinenta.
Salcburška izjava o apsorpcionoj sposobnosti EU, da podsjetim, uslijedila je samo dan nakon potvrde da je Slobodan Milošević fizički nestao s političke pozornice. Pet dana kasnije evropski parlamentarci su otišli još dalje: zatražili su da se nakon prijema Bugarske, Rumunije i eventualno Hrvatske, proces proširenja EU uspori ili čak na određeno vrijeme i zaustavi.
Iako je najnoviji talas euroskepticizma pokrenut iz Francuske i Holandije (u kojima su građani na prošlogodišnjim referendumima prvi odbacili prijedlog prvog zajedničkog evropskog ustava), najnovija Zajednička izjava šefova diplomatije EU iz Salcburga i Rezolucija iz Strazbura, predstavljaju odraz trenutnog stava većinske evropske javnosti prema nedavnim ratnim i mirnodopskim zbivanjima na prostoru nekadašnje Jugoslavije. A taj stav evropske javnosti je skoro dvije godine konstantno negativan. Zašto? Evropske institucije materijalno, politički i stručno doista podržavaju globalni proces proširenja uprkos stanovitim razlikama u pogledu brzine i obima proširenja. Ali vlade i politički lideri u zemljama obuhvaćenih Procesom stabilizacije i pridruživanja, s izuzetkom Hrvatske, svojim nacionalističkim strastima i postupcima svakodnevno dovode u sumnju vlastiti verbalizam kada govore o evropskim integracijama. To zapadnoevropska javnost preko vlastitih medija saznaje pa je u posljednje vrijeme sve glasnija u pozivima vlastitim vladama da budu eprezne.
Najnovija eksplozija euroskepticizma kalendarski se poklopila s prvim iskustvima najvećeg proširenja EU koje je nakon skoro 15 godina priprema, ozvaničeno 1. maja 2004, kada se pretežno katolička zapadna Evrope, prvi put geografsko-kulturološki pomiješala s nekoliko zemalja čije su se istorijsko-političke i mentalne razlike u poimanju svijeta i svakodnevnog života, pokazale velikim defektom svih proteklih stoljeća, budući da su na istom kontinentalnom prostranstvu, toliko dugo, paralelno opstojale dvije potpuno različite civilizacije – zapadna i jugoistočna.
Iako Zapadna Evropa na globalnom političkom planu doista svakodnedvno dokazuje svoju iskonsku privrženost «jedinstvu u različitostima», negativna životna iskustva s kojima su se suočili njeni građani nakon proširenja na područje Baltičkog pojasa, nekoliko zemalja bivšeg Varšavskog pakta, pa sve do Malte i Kipra, potvrdila su, na žalost, tvrdnje euroskeptika da Evropska unija nije bila spremna za toliko masovno proširenje i da su njene apsorpcione mogućnosti, zbog unutrašnjih reformi, bile nedostatne za toliki poduhvat.
Negativno raspoloženje prema novim proširenjima još više rasplamsava sivilo iz još uvijek neprozračene «balkanske krčme“. Pa ipak, ozbiljna istorijska nepravda bi mogla biti učinjena onda ukoliko bi se i u budućnosti Bugarskoj i Rumuniji davala neosnovana prednost u odnosu na Hrvatsku. Jer je golim okom uočljivo da je ova zemlja po svemu, za obje ove još uvijek neevropeizirane države, istinski Zapad. Ostale balkanske zemlje mentalno još uvijek daleko zaostaju iza svega onoga što Evropsku uniju čini složenom ali dobro organiziranom zajednicom.
Zekerijah Smajić
(Autor je specijalista za evropska pitanja)