Potkraj i(li) početkom svake godine svode se razni računi, pa je u decembru 2006. i nadzorno tijelo Evropske unije za borbu protiv rasizma objavilo svoje cjelogodišnje rezultate. Ustanovilo je da većina zemalja-članica EU ne čini dovoljno na prevenciji i evidenciji incidenata sa rasističkom pozadinom. Zbog toga, navodi se u izvještaju ovog tijela, rasna diskriminacija u nekim od ključnih oblasti života prolazi potpuno nezapaženo. Centar Evropske unije za praćenje rasizma i ksenofobije, u redovnom godišnjem izveštaju navodi da od 25 zemalja članica, samo Velika Britanija i Finska „imaju aktivan i sveobuhvatan sistem za prikupljanje podataka o nasilnim rasističkim incidentima". A da li se raspolaže i onim još važnijim od evidencije - adekvatnim mjerama protiv podstrekača nazadnjačkih pojava, nije bilo predmetom ovog izvještaja.
Razočaravajuće je za samoproglašenu „jedinstvenu kolijevku civilizacije koja je čovječna, racionalna, demokratska i iznad svega duhovna" - što su oko osam miliona evropskih Roma i dalje glavna meta diskriminacije. U porastu su i verbalni i fizički napadi na muslimane (sve je naglašenija islamofobija), a Jevreji u Evropi se, istovremeno, i dalje suočavaju sa antisemitizmom - navodi se u izvještaju. Ovaj Centar već stereotipski dovikuje gluhim ušima Evrope da je neophodna „puna primjena" evropskih zakona protiv diskriminacije u svim zemljama Unije, a ovdje dodajem - i šire.
Otkud rasizam u Evropi 21. stoljeća, odnosno u Zapadnoj Evropi o kojoj toliki narodi jugoistoka sanjaju i o kojoj je ta ista Evropa stoljećima propovijedala mitove o historijsko-kulturološkoj nadmoći u odnosu na svako drugo geografsko područje i civilizaciju?
Rasizam na Zapadu kojem danas streme milioni sa Istoka, ima mnogo, mnogo dublje korijene, ali je premalo argumenata na temelju kojih bi se moglo ustvrditi da je koincidirao s ideologijom nacije, kako bi se moglo danas brzopleto zaključivati. S nacijom su u direktnijoj korespondenciji nacionalizam, te razulareni patriotizam kao svojevrsni (sve masovniji oblik) nacionalizma.
Sjeme rasizma Zapadne Evrope posijano je već sa nastankom crne i bijele rase, i sve od tada ova opasna pošast ljudskoga roda preživljavala je svoje mutacije, ali njena tipologija nije nikada bila naročito složena: od tipično kolonijalnog (dakle anglosaksonskog) razvijao se i razvio ovovremeni zapadnoevropski rasizma, u čijem je korijenu uvijek bila i ostala ideologija klase ili ideologija društvenog sloja. Radi se, dakle, o bitno drugačijim korijenima od korijena nacionalizma koji doista može biti samo derivat osebujnog patriotizma, kao što je slučaj u SAD nakon terorističkih napada na Njujork.
Da se manifestacije s rasističkim pobudama generiraju prvenstveno iz gore navedenih dvaju ideologija (klase i društvenog sloja) evo najsvježijeg primjera: u masovno-rušilačkim omladinskim neredima, koje su sredinom 2006. potaknuli „francuski marginalci s periferije Pariza", sudjelovali su zapostavljeni, omalovaženi i ekonomski ugroženi STRANCI s francuskim državljanstvom, a ne nacionalne skupine ovih ili onih Francuza. Omladina Pariza, čiji su korijeni uglavnom iz francuskih bivših kolonija, tokom te godine je u više navrata palila automobile i rušila pariške izloge ne zbog toga što joj je mrska ljepota Grada svjetlosti (Pariza), već da ukaže francuskoj i široj javnosti da iz korijena starog kolonijalnog rasizma u ovoj zemlji, i danas cure otrovni sokovi rasne i nacionalne nejednakosti. I sama činjenica da došljaci iz bivših francuskih kolonija, ni u 21. stoljeću ne mogu stanovati u četvrtima u kojima žive domorodni Francuzi dovoljno je upozoravajući dokaz.Slobodu kretanja „marginalci s periferije", dakle, imaju ali porodični život im je, ekonomsko-socijalnim faktorima ograničen na periferiju.
Mladi iz banlieu-a su se pobunili protiv onih koji su se stoljećima hranili mitomanijom o bogomstvorenoj superiornosti zapadnoevropskih (bijelih) nad neevropskim (posebno tamnoputim) narodima. Iako su emocije egoističnosti svojstvene prvenstveno anglosaksonskoj ćudi, ni Francuska, naravno, nije imuna. Tako je, na primjer, francuski gradić Nuajon, sjeverno od Pariza, i postao sinonimom ekonomskih i društvenih problema današnje Francuske. Nezaposlenost, kriminal i veliki priliv imigranata u posljednje dvije decenije su doprinijeli porastu još jednog dodatnog zla - ultrancionalističkog raspoloženja sve većeg broja Francuza koji izlaz pokušavaju pronaći u Le Penovom krajnje-desničarskom Nacionalnom frontu, ili u nešto blažoj varijanti desničarskog predsjedničkog kandidata i aktuelnog francuskog ministra unutrašnjih poslova Sarkozija (Nicolas Sarcozy) čija je politika prema strancima veoma slična Le Penovoj i koji će upravo zbog toga, na skorašnjim izborima i dobiti šansu francuskih birača da naslijedi Žaka Širaka (Jacqes Chirac)
Svojevrsna patologija „domoljublja" takođe je jedna od velikih stranputica evropskog Zapada, jer su iz takvog poimanja zajedništva i demokratije i nastajale sve dosadašnje podjele unutar same Evrope - na visokorazvijeni i kobajagi progresivni Zapad i manjerazvijeni i kobajagi regresivni Jugoistok. Zaboravljalo se pritom čak i na najelementarnije historiografske činjenice u vezi s civilizacijskim korijenima, mijenama i tokovima na (cijelom) Starom kontinentu tokom minulih stoljeća. Upravo zbog toga danas živim u uvjerenju da su zapadnoevropske zemlje iz krajnje egoističkih razloga - prvo ekonomski, a zatim i politički, komunikacijski, tehnološki...sve do ranih 90-tih godina 20. stoljeća svjesno marginalizirale evropski jugoistok. Svijesti, a ni potrebe za istinskim zajedništvom između Zapada i Istoka nije bilo sve do pada Berlinskog zida, sloma komunizma i raspad Sovjetskog Saveza i SFR Jugoslavije.
S otvaranjem granica Zapada i širenjem Evropske unije ka jugoistoku, intenzitet, dubina i širina ekstremizma unutar Evropske unije se uvećavaju. Evropsko multietničko društvo nije doraslo tolikoj integracijskoj turbulenciji kakva ga je zadesila u posljednje dvije i po godine kada je EU gotovo udvostručila broj članica - do 1. maja 2004. imala je 15, a sada 27 članica. U takvom multietničkom košmaru svako svakome želi nametnuti vlastite vrijednosti u potrazi za preživljavanjem, uhljebljenjem, ili profitom. U takvoj utakmici je, na žalost, premalo mjesta za toleranciju. Korijeni takvoj vrsti sve prisutnije euforije su, da se još jednom naglasi, prvenstveno u socio-ekonomskim razlozima (kao i ranije), a preziranje ili mržnja došljaka ili onih za koje se smatra da su „neki drugi" a ne domaći ljudi, samo su izraz straha od egzistencijalne ugroženosti. Na Zapadu je danas svakodnevna uzrečica da domaćim građanima stranci zauzimaju radna mjesta, srednjerangirane pozicije, da im preuzimaju biznis i da zaposjedaju nekada nacionalno monolitne stambene četvrti.
„Zabrinuti smo zbog rastuće tendencije ekstremizma u cijeloj Evropi. Zbog toga ćemo za vrijeme predsjedavanja Evropskom unijom (januar-juni 2007.) odmah iznova pokušati da konačno donesemo zakone koji će biti jedinstveni za cijelu Uniju kada je riječ o desničarskom ekstremizmu", saopšteno je sredinom decembra (2007.) iz njemačkog ministarstva pravde Njemačke. Vlada Angele Merkel naime predlaže da se „kriminalnim djelom smatra svako javno podsticanje diskriminacije, nasilja ili mržnje prema grupama ljudi ili pojedincu, a koje se ispoljava na osnovu rase, boje kože, vjere ili porijekla". Njemački prijedlog, međutim, ne nailazi za sada na povoljan odziv u Velikoj Britaniji, Danskoj i Italiji jer se nejgove odrednice, navodno, kose sa ustavnim pravom o slobodi izražavanja.
Bilo kako bilo, proces ekonomske mondijalizacije, te prerastanje Evrope iz kulturno homogenih država u buduću multikuturalnu Zajednicu (ako zajednički ustav bude ikada usvojen), još će više zaoštravati problem osobnog i nacionalnog identiteta 'starih Evropljana', jer će adaptacija na nove uslove života za niže i srednje slojeve bit još bolnija. Ekstremno-nacionalističkim evropskim partijama takav će razvoj događaja još više puhati u jedra, jer će u strancima moći još lakše pronalaziti krivce za nedaće sa kojima će se njihove države, pa i sama EU, neizbježno suočavati.
Sama spoznaja da dolazak 'stranaca' na tlo evropskog Zapada s novim i novim proširenjima EU nije kratkotrajna prolazna pojava, dodatno će generirati pojave prezira, nacionalizma, rasizma i ksenofobije. Mogao bi to biti čak poguban razvoj događaja za samu ideju Evropske unije ukoliko se bude oklijevalo s argumentima, iskrenim i otvorenim dijalogom i sa tačnim informacijama o prednostima i manama globalizacije.
*****************************
KUKASTI KRIŽ
Među neonacistima sve rasprostranjeniji kukasti ili 'vatreni križ', početkom ove (2007.) godine je ponovo, širom Evrope, uzbunio duhove. Glas su ovoga puta podigli predstavnici hindu-budističkih pokreta u Velikoj Britaniji, koji se spremaju da širom kontinenta organiziraju tribine kako bi najširu javnost upoznali i s naličjem danas uglavnom omraženog nacističkog simbola.
Aktivisti hindu-budističkih pokreta žele podsjetiti javnost da se izvorno radi o "drugom najsvetijem simbolu hindu tradicije, koji se duže od 5.000 godina smatra simbolom sreće i goničem zla". Navodi se da "euro-američki simbol zla" i dan-danas u Indiji ukrašava odjeću, nakit, namještaj pa čak i neke namirnice. Većina hramova i kućnih ulaza u nekim dijelovima Indije ukrašeno je 'vatrenim križom' bez kojeg se ne mogu zamisliti ni svakodnevni obredi, vjenčanja ili proslave.
Osim u Indiji, više od pola vijeka omraženi kukasti križ, nekada je imao drugačije (pozitivno) značenje i u Evropi i među američkim domorocima, mnogo prije pojave hrišćanstva. Koristili su ga Kelti, Hiti, stari Grci - uglavnom kao geometrijski oblik i religijski simbol.
Kao arijevski znak je prvi put upotrijebljen 25. decembra 1907. godine kada ga je, uz četiri ljiljana na žutoj zastavi, počeo koristiti Red novih templara.