8.10.2004.
ODLAZAK ILI OSTANAK
Od ove sedmice je već potpuno izvjesno da Evropska unija i NATO ostaju u Bosni i Hercegovini na nedoređeno vrijeme, iako je i jednima i drugima jasno da ni jedna zemlja pod poluprotektoratom, pa i više od toga, ne može biti članicom evro-atlantskih integracija. Izuzetak bi bila samo opcija u kojoj bi BiH imala status evropske kolonije u moderom, odnosno zamaskiranom obliku, što bi bio istorijski promašaj same međunarodne zajednice.
Budući dakle da je ostanak međunarodne zajednice u BiH izvjestan, već sada se može ustvrditi da se najmanje u narednih deset godina ne može govoriti o ozbiljnom statusu (i tretmanu) Bosne i Hercegovine u dvije najjače međunarodne organizacije, jer u ovom času nije realno očekivati da će novi, budući oblici međunarodnog prisustva u ovoj zemlji, polučiti rezultate prije tog roka. Treba računati, takođe, i na činjenicu da se u sve dominantnijoj međunarodnoj real-politici odavno već ništa ne planira na jednu ili dvije godine. Svi se potezi kreiraju na mnogo duži rok, tako da često prisutno narodno uvjerenje da su velike sile nalik na 'vatrogasce', nemaju ozbiljnog utemeljenja.
Za Bosnu i Hercegovinu nije ohrabrujuće što međunarodna zajednica još uvijek ne planira izlaznu strategiju iz ove zemlje, već se odlučuje na još dublje ukopavanje u formi estetskih transformacija postojećih ureda i međunarodnih misija. Prije nekoliko dana je službeno potvrđeno da će umjesto sadašnjeg visokog predstavnika, od proljeća naredne godine kormilo biti u rukama specijalnog predstavnika EU. Umjesto sadašnjeg SFOR-a, od 2. decembra će biti EUROFOR. Umjesto mandata Ujedinjenih nacija, glavnu ulogu će imati Evropska unija.
Griješno bi bilo tvrditi da je međunarodno prisustvo u Bosni i Hercegovini u proteklih desetak godina bilo potpuno kontraproduktivno, posebno u prvim godinama nakon rata. Niko u ovoj zemlji takođe ne bi trebao zaboraviti na više od 5 milijardi dolara pomoći (samo EU je dala više od 2,5. milijardi eura) bez obzira što je veliki dio tog novca, u pravno neuređenoj zemlji, prošao kroz ruke korumpiranih političara i završio u privatnim investicijama od kojih stanovništvo ove zemlje ni tada ni danas nema koristi.
Produžavanje mandata na neodređeno vrijeme, međutim, moglo bi imati katastrofalne posljedice, ne samo po brzinu evro-atlantskih integracija, već prije svega za uspostavljanje suverene i funkcionalne države. Jer, dvovlašće je uvijek bilo pogubna metoda upravljanja čak i u porodici.
Na primjeru Bosne i Hercegovine, paralelizam međunarodne i domaće vlasti već je ostavio dugoročne posljedice na državnu suverenost, na imidž zemlje na međunarodnoj sceni i, svakako, na efikasnost državne uprave koja neprestano od Dejtonskog sporazuma hoda po tankoj žici između vladajućih političkih partija i Ureda visokog predstavnika, živeći stalno u strahu da se ne oklizne. Takvu bi praksu trebalo napokon prekinuti ukoliko međunarodna zajednica želi sa sebe zbaciti hipoteku protektora, pokrovitelja ili staratelja nad ovom zemljom. U protivnom, centralna vlada će i dalje biti frustrirana drugorazrednom ulogom, a neefikasnost lokalne administracije će, u tom slučaju, biti logična i neizbježna posljedica.
Najveći broj političkih analitičara već odavno smatra da je BiH kao država izašla iz faze adoloscencije i da je više ne treba smatrati nedoraslim bićem kome treba bijeli štap za svaki naredni korak.
Odlazak međunarodne zajednice ipak ne bi trebao nužno biti kampanjski i kolektivan. Ali je sigurno da bi trebao biti istovjetan praksi i prisustvu u drugim novostvorenim suverenim zemljama kao što su Hrvatska, Srbija ili Makedonija na primjer. Jer BiH ipak nije Kosovo!
Osim toga ostanak još jedno vrijeme, ima opravdanje i zbog ispravljanja makar najkrupnijih pogrešaka iz minulog vremena kao što je godinama zapostavljano pravosuđe i obrazovni sistem, otvaranje perspektive mladima, ili privatizacija velikih privrednih sistema. Taj se posao ne može završiti bez pomoći međunarodne zajednice jer su recidivi starog sistema u ovim oblastima isuviše duboki.
Jedan od najpogodnijih modela međunarodnog prisustva je jačanje ureda specijalnog predstavnika EU (EUSR) i Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju koja je u javnosti poznatija po svojoj kratici OSCE, pod pretpostavkom da ni ova sve uticajnija institucija neće i u BiH provoditi vlastite šablone koji su skrojeni za neke, nama ipak daleke, društveno-politički nazadnije države.
CijenaOHR-a
Većina domaćih i inostranih analitičara smatra da se za Bosnu i Hercegovinu ne može pouzdano reći ni da jeste ni da nije država. Jer to po malo i jeste i nije. Ima teritoriju i narode - nema državljane. Ima partije, vlade i parlamente, a nema zajednički državni praznik niti slova državne himne.
Tome značajno doprinosi i stav međunarodne zajednice, koja makar jednom mjesečno saopštava da ne razmišlja o «izlaznoj strategiji» iz ove zemlje, a istovremeno se zalaže za što skorije uključivanje Bosne i Hercegovine u natov sigurnosni program Partnerstvo za mir i evropske integracije.
U izjavi koju mi je dao tim povodom u četvrtak, Ešdaun se složio da je uprkos svim dosadašnjim naporima njegovog ureda i ostatka međunarodne zajednice, imidž bh-države u svijetu katastrofalno loš, čemu, kako navodi londonski Ekonomist, najviše doprinose dvije činjenice: naglašena nacionalistička obojenost vladajućeg političkog sloja, te potpuna iznemoglost bh. ekonomije.
Visoki predstavnik ipak smatra da je Bosna i Hercegovina «u posljednje vrijeme ostvarila dovoljan napredak prema punoj državnosti i političkoj normalizaciji», zbog čega je i započela postepena transformacija ove institucije ka uredu specijalnog predstavnika Evropske komisije. Najavljeno je radikalno smanjivanje broja zaposlenih, ali je budžet za narednu godinu ipak ostao veoma visok - oko 16 i po miliona dolara.
Ovoliki novac pravda se prije svega novim zadaćama koje će PREUREÐENI ured Visokog predstavnika imati u vezi s koordinacijom djelovanja buduće mirovne vojne misije EU koja u decembru preuzima mandat od sadašnjih snaga esfora koje su sve od završetka rata djelovale pod zastavom Ujedinjenih naroda.
Do tada, a ostalo je još nepuna tri mjeseca, međunarodna zajednica pokušava svemogućim metodama pritiska izduditi hapšenje dvojice najtraženijih optuženika za ratne zločine - Karađića i Mladića, kako bi evropska vojna misija došla na što čistiji teren. U takvoj nervozi gotovo svakodnevno se u medijima pojavljuju i lažne vijesti o skorom hapšenju nekog od dvojice bjegunaca, a cijelu strategiju hvatanja dodatno otežava i sama Karla del Ponte svojim prečestim izjavama o navodnim tajnim skorvištima njenih najtraženijih optuženika.
Ukoliko se čudo ipak ne dogodi prije kraja ove godine, evropske mirovne snage će, potvrdio mi je juče Visoki predstavnik u BiH, imati robustan mandat kao i sadašnji ESFOR, koji podrazumijeva i praćenje, potragu i hapšenje svih optuženika koji nemaju namjeru da se dobrovoljno predaju. A već ranije, na nivou međunarodne zajednice postignuta je saglasnost da će vrata Haškog tribunala ostati otvorena sve dok Karađžić i Mladić ne budu uhapšeni.
On smatra da će tek tada biti moguće vratiti se onim pitanjima koja zadovoljaju neke emocionalne potrebe istinskih patriota ove zemlje kao što su zajednički državni praznici, zajednička himna, sloboda kretanja s bezviznim režimom i td. Tek tada, smatra visoki prdstavnik, BiH će biti država za koju će se moći kazati da je normalna i perspektivna. Ovakvu kakva jeste danas, ugledni hrvatski filozof politike prof. Žarko Puhovski, naziva «debilnim stvorenjem koje međunarodna zajednica još uvijek vodi za ruku i pokazuje kako se prave prvi koraci».
Za razliku od predstavnika međunarodne zajednice koja smatra da je ona još uvijek neophodna u BiH, prof. Puhovski ocjenjuje da je pogrešan vid staraterljstva u vidu protektorata, upravo glavnim razlogom što je BiH sve do danas ostala degenerična.