RDW
Nema nikave dileme da Evropa neće biti cjelovit i stabilan kontinent sve dok na njegovom tlu budu postojale "crne rupe", među kojima je još uvijek najcrnja Balkanska.
Većini zemalja članica Evropske unije je jasno da je trajno rješenje u integriranju ovog regiona u evro-atlantske procese. Evropska unija u cjelini, međutim, ni danas, kao ni svih pedesetak proteklih godina, nema jasnu viziju i dosljednu strategiju za realizaciju takve ideje. Odnos prema Balkanu je tradicionalno varijabilan. Najčešće je imao karakter vatrogasnih, a samo rijetko i preventivnih mjera. Od početka ratnih sukoba do danas Evropska unija je bila najagilnija u trenucima kulminacije krize, a čim bi se oluja stišala – mastodonska administracija u Briselu bi se ponovo vraćala unutrašnjim ekonomskim i institucionalnim problemima same Unije. Nije, međutim, Evropska unija nekonzistentna samo prema balkanu. Vruće-hladnu vanjsku politiku, Evropska unija vodi i prema drugim područjima svijeta budući da je, u odnosu na efikasnost predsjedničkog sistema Sjedinjenih Američkih Država, hendikepirana izuteno složenim mehanizmima odlučivanja.
Najnovija faza pasivnosti na vanjsko-političkom planu vrlo precizno koincidira s prošlogodišnjim neuspjelim referendumima o Ustavnoj povelji EU - prvo u Francuskoj, a zatim u Holandiji. Realna je opasnost da će se Evropska unija još više distancirati od problema ostatka svijeta ukoliko uskoro ne bude pronađen lijek za ekonomsku stagnaciju i nezaposlenost.
Vrlo je, dakle, moguće da zbog toga u narednih nekoliko godina i pitanje proširenja (koje je proces, a ne akcija) bude zapostavljen. U tom kontekstu se može gledati i na nedavnu izjavu evropskog komesara za pitanja proširenja Olli Rehna, koji je za ugledni britanski The Financiel Times potvrdio «da od svih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, jedino još Hrvatska ima sigurnu evropsku perspektivu».
S njim se, naravno, ne slaže većina zapadnih analitičara i diplomata, među kojima i bivši visoki predstavnik Wolfgang Petritsch koji je indirektno replicirajući evropskom povjereniku poručio da Evropska unija mora ispuniti obećanja iz Soluna (od 2003. godine) o evropskoj perspektivi regiona. Ako se to ne desi, smatra Pertitsch, Evropa bi se mogla suočiti s većom cijenom koju bi morala ponovo platiti angažirajući vojsku da se održi status quo na Balkanu.
- Ako mi ne održimo svoja obećanja, Balkan će se naći u periodu dugoročne nestabilnosti – izjavio je bivši visoki predstavnik podsjećajući na neophodnost da i lideri balkanskih država neizostavno urade svoj dio posla «jer su evropske integracije slične dvosmjernoj ulici».
«Jedan korak naprijed - dva koraka nazad» u procesu integriranja zapadnobalkanskih zemalja u posljednje vrijeme producira vješto prikrivano obostrano nezadovoljstvo: Evropska unija je razočarana sporošću ili neprovođenjem reformi, a balkanski lideri su nezadovoljni zbog neispunjavanja obećanja koja su im do sada davali evropski zvaničnici. Najglasnija je u tome vlada u Beogradu.
Glavni uzrok obostranom nezadovoljstvu su nerealna obećanja i prevelika očekivanja i jednih i drugih. Kada obje strane prestanu s međusobnim ulagivanjima i obmanama, proces evropeizacije zapadnobalkanskih zemalja će ući u fazu zrelosti. A to će se moći prepoznati po dubini reformi koje se provode, a ne po obimu formalnih poteza od kojih ni jedna ni druga strana imaju samo dugoročnu štetu.
Zekerijah Smajić
(Autor je specijalist za evropska pitanja)