Nakon nekoliko uzastopnih inicijativa bivšeg slovenačkog predsjednika Milana Kučana o sazivanju prve poslijeratne međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini, za takvu deblokadu ustavno-pravno i politički paralizirane države sredinom ljeta 2006. godine založio se i hrvatski premijer Ivo Sanader govoreći o tome na regionalnom sastanku na vrhu u Salzburgu. Iako su i jedan i drugi zagovarač „Dejtona 2", van svake sumnje, snažni politički likovi koji uživaju zavidnu međunarodnu reputaciju, čak i mnogo veću u Evropi nego u vlastitoj zemlji i regionu - na ovu inicijativu se s protokom vreman zaboravilo.
Obje ove inicijative se tada u analitičkim i diplomatskim krugovima u Briselu ocjenjene „dobronamjernim" i „dobrodošlim", ali ni jedna od relevantnih kancelarija Evropske unije i Ujedinjenih nacija nisu se tada konkretnije izjašnjavale. U Evropskoj komisiji i Evropskom parlamentu su saglasni da ustavna kriza u Bosni i Hercegovini već predugo traje i da je upravo takvo ustavnopravno stanje u zemlji glavnim uzrokom blokiranja svih daljnjih reformi kao što su reorganizacija policije, restrukturiranje javnog RTV sistema, završetak reformi u oblasti pravosuđa i ljudskih sloboda, ili kao što su dugo očekivana poboljšanja u ekonomiji i stvaranju jedinstvenog ekonomskog prostora.
Ima još jedan razlog zbog kojeg bi Evropska unija trebala kazati „da" novoj međunarodnoj konferenciji o BiH. To je činjenica da je Bosna i Hercegovina u posljednjih nekoliko godina gotovo u cjelosti postala evropskim, a vrlo malo američkim strateškim interesom. Zbog takve raspodjele interesnog kolača nedavno se i moglo dogoditi da su Sjedinjene Američke Države reformu očigledno prevaziđenog Dejtonskog ustava, umjesto međunarodnim institucijama i nepristrasnim ekspertima, prepustile upravo jednoj naglašeno provladinoj nevladinoj organizaciji u Vašingtonu koja je pripremila nacrt ustavnih promjena koji ni jednoj političkoj strani nije odgovarao, a sa stručnog aspekta je ocijenjen katastrofalnim po dugoročnu cjelovitost i suverenost zemlje.
Neupitnost najnovijih slovenačko-hrvatskih promišljanja o budućnosti Bosne i Hercegovine bi mogla biti dovedena u pitanje ukoliko bi se ispostavilo da su i Sanaderove namjere uskogrude kao što su trenutno američke. Odnosno ukoliko se za međunarodnu konferenciju zalaže samo zbog toga da bi se isposlovao eventualno povlašteniji položaj bosansko-hercegovačkih Hrvata na štetu drugih naroda. Eventualna takva motivacija hvratskog premijera bi mogla takođe odmoći bosansko-hercegovačkoj suverenosti i dugoročnoj regionalnoj stabilnosti.
Ukoliko nekadašnji najbliži saradnih jednog od neospornih ratnih djelitelja Bosne i Hercegovine, Franje Tuđmana, doista polazi od iste faktografije kao i Milan Kučan da je BiH „centralno pitanje stabilnosti Balkana i jedan od najvažnijih faktora stabilnosti Evrope", u tom slučaju bi Sanaderovu salzburšku inicijativu trebalo podržati i, čak što prije, formalizirati kao zvaničnu pozivnicu članicama Evropske unije, stalnim članicama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju i NATO-a - da se prva poslijeratna međunarodna konferencija održi u prvoj polovini 2007. godine, a najbolje bi bilo prije februarske konačne odluke o statusu sadašnjeg ureda viskog predstavnika.
Svaki drugačiji ishod i oklijevanje glavnih kreatora svjetske politike, Bosnu i Hercegovinu bi moglo koštati daljnje getoizicije i nastavka mandata protektorske uprave. Ili će joj se dogoditi ono najgore - etnoanacionalistička podjela. Jer niko razuman danas ne može poreći da unutar hrvatske i srpske etničke zajednice sve više narasta uvjerenje da je Bosna i Hercegovina za njih samo privremena i provizorna državnopolitička tvorevina. Ali, ni unitaristički periskop nemalog dijela bošnjačkog političkog korpusa nije zanemarljiv i jednako retrogradan.
Dobro osmišljenom međunarodnom konferencijom o Bosni i Hercegovini, moralo bi se prije svega Hrvatskoj i Srbiji odrediti međunarodno nadzirana uloga dobrog susjeda umjesto dosadašnjeg starateljstva nad narodima pravoslavne i katoličke vjere koji historijski nastanjuju međunarodno priznati državni teritorij Bosne i Hercegovine. Konferencija bi se takođe mogla iskoristiti i za još jedno (ovoga puta međunarodno) testiranje pulsa povodom doista idealističke ideje još iz vremena predbrozovske ere, o stvaranju bosanskohercegovske nacije razlilčitih konfesionalnih pripadnosti.
Bez discipliniranja istočnog i zapadnog bh. susjeda i vrlo preciznog definisanja buduće uloge međunarodne zajednice, uklanjanja međunarodnog protektora - svaka međunarodna konferencija, magdje i makada da bude održana, bila bi beskorisno trošenje riječi koje nikome ne bi bilo od koristi. Bosni i Hercegovini najmanje. (Objavljeno u programima RDW, 02.07.2007.)