Dođoh, vidjeh, saznadoh

Da znaš onoliko koliko putuješ, a vrijediš koliko znaš, uvjerih se po milioniti put i ovih dana u Novom Sadu, u Srbiji.

Ne znam koje su kosmičke energije baš mene dovele na stolicu predsjedavajućeg i moderatora najvećeg regionalnog foruma o provedbi Dunavske strategije Evropske unije, ali znam da sam se osjećao iznimno počašćenim.

Dunavska je regija prostorno, ekonomski i po broju stanovnika (oko 115 miliona) najznačajnija među četiri makroregije EU u koje se iz zajedničkog proračuna u Bruxellesu troše milijarde eura. Više od 350 milijardi samo u tekućem investicijskom razdoblju 2014. - 2020. godina, što je oko jedne trećine svih ulaganja EU u razvoj.

Priroda uzvraća udarac!

Čitajući još jednu vrlo, vrlo zanimljivu knjigu o Nikoli Tesli, mom idolu iz djetinjstva, u zrelim godinama, danas i zauvijek - potpuno postadoh blizak teozofskom učenju (Teozofija je sinteza nauke i religije začeta u 19. stoljeću) po kojem je ovaj Ličanin nadnaravne pameti i vizije. On je, zapravo, Arhej. 

Arheji su, po istom teozofskom učenju, nadljudska bića koja bivaju stvorena od Kosmosa za velike prekretnice, a glavni im je zadatak da vode brigu o dobru za čovjeka.

Na 204. stranici ove knjige, njen autor (koji je i sam istraživač i vrlo učevan mudrac), gotovo lakonski komprimira Teslina poznija istraživanja u ovakav zaključak: „Neće proći mnogo godina, a ljudski naučni dijalog sa Kosmosom će se proširiti do nivoa znanja o tome da je cjelokupna priroda zapravo živo biće i da je obdarena sviješću“.

Prije mnogo godina sam čitao brojne ruske analize i dokaze, a sa krajnjom ushićenošću sam poodavno gledao i naučno-dokumentarni film o vodi kao živućem stvorenju koje osjeća, koje vidi i koje pamti zauvijek!?

Srebro zlatnog sjaja, Thomson i domoljublje

Igrom sudbine, sticajem okolnosti i po instiktu profesije kojom se dušom i srcem bavim od kako kročih u ovaj zanatski bezdan bez povratka, šesnaesti ovog mjeseca me dovede u Hrvatsku. I provede od njenog krajnjeg istoka, preko zagrebačkih avenija i Jelačićevog trga, pa sve do Istarskog poluotoka.

Čudesan bijaše taj ponedjeljak!

Neobično dug, sparan, dostojanstven, ponosit, svečan, besprimjerno domoljubiv. Ni englesko kraljevsko vjenčanje, ni izrežirane počasti predsjednicima država, ni proslave najvažnijih nacionalnih svjetkovina -  ništa nije bilo ni blizu ovom spontanom događanju hrvatskog naroda. Erupcija oduševljenja je drmala cijelu Hrvatsku i još preko stotinu drugih država u kojima su Hrvati 'dijaspora'.

Nacionalni javni doček u čast nogometnim reprezentativcima, sa toliko oduševljenja, jedinstvenosti, žara, emocija i sa tolikim izljevom domoljublja - nikada nigdje do sada nisam vidio. Siguran sam da ni sama Hrvatska nikada nije vidjela toliko ljubavi prema ovoj zemlji u jednom danu i na jednom mjestu. Na svakom pedlju hrvatskog tla se moglo vidjeti i osjetiti da je cijela nacija ovog ponedjeljka disala jednim plućima i kucala jednim ujedinjenim srcem.

Bio bi to doživljaj za cijeli život za svakog Hrvata, za njene reprezentativce, za sve pozitivne ljude i dobronamjernike, a posebno za onih (kažu) oko pola miliona najodanijih koji su se tog cijelog sparljivog dana posvetili nacionalnim idolima, da se prvo u autobusu s nogometašima, a zatim i na centralnoj pozornici, nije (očekivano) pojavio on. Taj neizbježni hrvatski 'domoljubac'. Marko Perković Thomson.

Alexander Langer - u smrt zbog Bosne

Sa jedne od ceduljica na kojima je odvažno i zauvijek obrazložio vlastitu presudu i najtežu kaznu, lakonski je poručio: "Molim vas oprostite mi, ali ja više ne mogu“. Bosnu su ubili, odlazi i Alex.

Pitoma, urbana šuma nadomak Firence trećeg jula 1995. godine. Duboka hladovina i grobna tišina ispod blago lelujavih krošnji odnjegovanih stabala južnog Tirola. Običan ljetni dan po svemu i za svakog osim za Alexandera Langera.

Bijaše to mladi, buntovni italijanski novinar, pisac, mirovni aktivista, prevoditelj, vaspitač... Za sve koji smo ga poznavali bio je Alex. 

Upoznao sam ga u Briselu kao jednog od najmlađih italijanskih političara toga vremena, a od 1989. i kao jednog od najmlađih i najprominentnijih članova Evropskog parlamenta.

Kao neumorni zagovarač slobode, mira, tolerancije i suživota zastupao je interese i politku Evropskog parlamenta u Izraelu, Rusiji, Libiji, Egiptu, Brazilu, Argentini, Kipru i Malti... Ipak, najveća preokupacija od početka 1990-tih bilo mu je zaustavljanje rata u bivšoj Jugoslaviji. A od 1992. je svu svoju energiju, znanje, kontakte i utjecaj posvetio Bosni i Hercegovini i uspostavljanju pravednog i trajnog mira u ovoj zemlji. Kada se uvjerio da se stvarni interesi velikih i moćnih ne žele primaknuti ciljevima njegove mirotvorne bitke, odlučio je otići s "ovog i ovako zagađenog svijeta“.

(Fotografije: Alexander Langer Fondation, Italija)

Budimir i Avdo

Sarajevo, 22.januar/siječanj 2014. - Iako prava predizborna kampanja nije ni počela, pohlepa za vlašću doživljava ovih dana vrhunac na primjeru profesionalno, ljudski, politički  i logički nespojive koalicije Avdo Avdić-Živko Budimir.

Što je još gore, verifikacija ovako niskih sistema vrijednosti došla je od onih koji su se upravo u ovo vrijeme izbornog predvečerja počeli nametati javnim zakletvama da su drugači, bolji i moralniji od ostalog „političkog polusvijeta“ – iz usta dakle Željka Komšića, Fahrudina Radončića, Asima Sarajlića, Amera Jerlagića...Toga 22. januara su, nimalo neobično, po istoj matrici, pohitali ka kamerama Federalne televizije kako bi se izvinuli novinarima ovog odavno isprofanisanog javnog emitera, i tako zadobili njegovu samilost makar dok ne prođu izbori sredinom oktobra.

KONAČNO SE BUDE: Globalni sindikati (CGU) pozivaju na trenutni prekid rata na Bliskom istoku

Globalni sindikati pozivaju na trenutni prekid rata i održivo primirje na Bliskom istoku

Dolje potpisani Globalni sindikati (CGU), uključujući Međunarodnu federaciju novinara (IFJ), pozivaju na  trenutni prekid nemilosrdnog ciklusa rata i militarizma na Bliskom istoku, koji i dalje uzima razorne posljedice među civilima, radnicima i cijelim zajednicama.