Zagonetna šutnja EU-a o Afganistanu

Poslovična zbunjenost je odlika Evropske unije uvijek kada se očekuju jasni stavovi i brze odluke.

Nisu evropska administracija i njeni najviši zvaničnici ostali bez suvisle riječi samo tokom dramatičnog preokreta u Afganistanu nakon što su Sjedinjene Države priznale poraz poslije dvadeset godina „uvođenja demokratije“.

S istom pasivnošću, indolencijom, nekompetentnošću ili patološkom poslušnošću prema SAD-u Evropska unija se odnosi i prema činjenici da je, mimo njenih očekivanja i potpuno kontra zapadnim proklamacija o ljudskim pravima i pravima žena, privremena talibanska vlada formirana isključivo od visokih talibanskih dužnosnika i ratnika, među kojima je navodno i vođa ratoborne „Hakani mreže“. 

U narodu je poznata izreka da je lako biti general poslije bitke; u slučaju Evropske unije čak ni to nije slučaj, piše autor (EPA)

Zašto na ‘mapi’ EU nema Zapadnog Balkana?

Neke zemlje članice, poput Njemačke, Mađarske, Grčke, Rumunije i Bugarske, smatraju da ključeve regionalne sigurnosti i dinamike procesa integracija drži Srbija.

Teatralni govor o stanju Evropske unije koji je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen održala prošle srijede na plenumu Evropskog parlamenta drugo je njeno obraćanje ove vrste od kraja novembra 2019. godine, kada je izabrana na ovu visoku poziciju. Ni ovoga puta Zapadni Balkan se nije našao među najvažnijim godišnjim prioritetima evropskih institucija.

Ništa neobično. Od kako je ovakav format obraćanja evropskim parlamentarcima uveden u praksu 2010. godine, politika proširenja i Zapadni Balkan su oduvijek bili identificirani kao jedno od važnijih tematskih područja u godišnjim planovima EK-a i EP-a. U praktičnom djelovanju, međutim, proširenje kao jedna od strateških politika Unije nije bila ni među prvih pet-šest preokupacija evropskih institucija u posljednjih deset godina.

Ni ovoga puta Zapadni Balkan se nije našao među najvažnijim godišnjim prioritetima evropskih institucija, piše autor (Arhiva)

Može li Schmidt biti efikasniji od Inzka?

Postoji li unutarnji i međunarodni kontekst koji bi vjerovatno posljednjem visokom predstavniku omogućio da bude efikasniji u provođenju svoje misije očuvanja izvornih odrednica Daytonskog sporazuma?

Novi visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidt, sam za sebe je po dolasku u Sarajevo početkom mjeseca rekao da je “profesionalni političar”, želeći se već na startu svog mandata pohvaliti suštinskom prednošću u odnosu na “karijernog diplomatu” Valentina Inzka.

Ako polazimo od pretpostavke da je diplomatija, neformalno govoreći, vještina kojom se rješavaju nesporazumi, razmirice i sukobi mirnim putem, a da je politika umijeće upravljanja… moglo bi se zaključiti da je bivši visoki predstavnik dvanaest godina djelovao upravo u skladu s principima diplomatije (pomirljivo), a da se od njegovog nasljednika očekuju “upravljanje” i proporcionalne mjere za realizaciju unaprijed pretpostavljenih političkih ciljeva i procesa koji k tim ciljevima vode.Tako bi se na osmu po redu rotaciju u OHR-u moglo gledati hipotetički.

Za novog visokog predstavnika se, kako se i očekivalo, posebno pobrinula njemačka kancelarka Angela Merkel (EPA)

‘Inzkov zakonik’ u zemlji u kojoj je razum sluga emocija

Mnogi u briselskim diplomatskim krugovima Inzkovu odluku smatraju „nužnim i očekivanim pozdravom s onima koji negiraju genocid“.

„Inzkov zakon o zabrani negiranja genocida“ bosanskohercegovačke Srbe je podigao na noge bez obzira na kulturnu, intelektualnu, ideološku, klasnu…pripadnost. Milorad Dodik s najviše pozicije u državi traži povlačenje Inzkovog zakona, „u inat Valentinu Inzku“, iznova negira genocid u Srebrenici i prijeti konačnim razlazom nakon što je navodno visoki predstavnik sam zabio „posljednji klin u kovčeg već davno umrle države“.

Dok se nezapamćena frka u zemlji već digla, diže se i još će se zadugo dizat, dobro obaviješteni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić mudro stišava strasti porukama kako „nije pristalica nametnutih odluka (EPA)

Rusko-evropski odnosi: Ni korak naprijed, dva koraka nazad

Već sedam godina Evroipska unija obnavlja sankcije prema Rusiji, a od 2016. zvanična Moskva uzvraća sličnim mjerama, iako i jedna i druga strana u mnogim oblastima ovise jedna o drugoj.

Dok se američki predsjednik Joe Biden na vlastitu inicijativu 16. juna sastao s ruskim liderom Vladimirom Putinom, uprkos sankcijama protiv Rusije, koje Bijela kuća stalno pooštrava i uprkos animozitetima, obostrano prljavim taktikama i međusobnim optužbama za “urušavanje svjetskog poretka”, evropsko-ruski samit je za sada nezamisliv.

Tako su odlučile prvenstveno zemlje Višegradske četvorke (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska) i bivše sovjetske republike, koje su upravo iz strateških i geopolitičkih razloga 2004. godine i primljene u EU.Odnosi Evropska unija - Rusija napeti su od 2014. godine (EPA)

Zašto Brisel strahuje od balkanizacije Evrope?

Evropska javnost je sve manje sklona podržati nova proširenja.

Naredne srijede u ponoć Slovenija nakon trinaest godina po drugi put preuzima polugodišnje predsjedavanje Vijećem EU.Za članicu koja je i sama sukreator raspada bivše Jugoslavije i koja ovih dana obilježava tri decednije samostalnosti, to je prilika da se još jednom nakon 2008. godine pokaže institucionalno i politički zrelom za nametanje vlastite polugodišnje agende ostalim članicama Unije.

Istina, slovenačkoj vladi je jasno da male članice nemaju potenciju za upravljanje procesima strateških promjena, ali mogu, i imaju pravo i obavezu, inicirati promjene.

Važno je da zemlje poput Slovenije i Hrvatske permanentno insistiraju u Briselu na povratku politici agresivnog proširenja Unije (EPA)

Biden u Evropi: Samiti nade, nepovjerenja i iščekivanja

U Londonu, Briselu i Ženevi ovih se dana vodila oštra debata i o ‘demokratiji’ i ‘demokratskim vrijednostima Zapadnim’.

Amerika se vratila u Evropu! Prije historijskog susreta oči u oči s ruskim liderom Vladimirom Putinom u srijedu u Ženevi, američki predsjednik Joseph Biden gotovo je cijela tri dana proveo u Briselu, glavnom sjedištu zajedničkih euroatlantskih organizacija. To je ona evropska prijestolnica koju je prethodni američki predsjdnik Donald Trump ne tako davno nazivao “paklenom rupom“, u kojoj se u dva navrata za četiri godine zadržavao tek onoliko sati koliko je protokolarno morao.Američki predsjednik je tri dana proveo u Briselu, glavnom sjedištu zajedničkih euroatlantskih organizacija (EPA)

EU u epohi enigmatskih izazova

Može li Evropska unija samo debatama promijeniti sebe i prilagoditi se izazovima i neizvjesnostima?

“Evropa građana” formalno je stvorena Lisabonskim reformskim ugovorom s kraja 2009. godine i od tada takva floskula nikada nikome s vrha piramide evropskih institucija ne silazi s jezika.

Zbog takvog manira bi se moglo zaključiti da Evropska unija ne bi bila balkanizirana svojim velikim proširenjem na Zapadni Balkan kako smatraju zapadni euroskeptici i konzervativni čuvari “Stare Evrope”, već je samu sebe balkanizirala davno, upravo vlastitim talentom za demagodiju.Arhiv (EPA)