U povodu sve vatrenijih, ekspolozivnijih i sigurnosno sve opasnijih etno-političkih podjela "za" i "protiv" Milorada Dodika (kakav-god on da je kao političar, legitimno je izabrani predsjednik bh. entiteta Republika Srpska) možda je doista suvišno da iznosim bilo kakvo drugo stajalište osim onoga koje sam prije trinaest mjeseci izrekao kolegi Alenu Bajramoviću za Dnevni avaz. Dakle, stajalište koje su čitatelji ovog dnevnika i portala koji su ga prenijeli, imali priliku još tada pročitati. Akualiziram ove teze jer Bosna i Hercegovina nikada nije bila bliža novom etničkom sukobu od završetka ratnih užasa iz 1992-1995.
LINK te objave u DA je ovdje: avaz.ba/vijesti/bih/885262/zekerijah-smajic-za-avaz-u-eu-nikad-nije-postojala-tako-otvorena-zelja-da-bih-ispuni-uvjete
U nastavku je samo odlomak iz tog kraćeg intervjua koji se odnosi na slamajuće sile koje prijete opstanku Bosni i Hercegovini.
Višemjesečni građanski protesti u Srbiji (koji ni po čemu nisu samo studentski) koji su započeli u novembru 2024. nakon pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu (1. novembra 2024.) zaslužuju sveobuhvatnu politološku, sociološku, pravnu, filozofsku, političku, etičku i svaku drugu analizu.
Po svojoj masovnosti, formi, koordinaciji, strukturi sudionika, porukama, zahtjevima, metodologiji djelovanja, upornosti i istrajnosti, i po svemu ostalome uključujući i navodnu organizaciono-logističku pozadinu iz koje je, po ocjeni srbijanskog režima, financijski i ideološki "pumpana neuspjela obojena revolucija" - srbijanski protesti su (ili bi to trebali biti) inspirativna priča čak i za njihove najljuće protivnike kojima, realno, i nije ostavljena nikakva druga mogućnost osim da se promijene. Da promijene sebe, svoje saradnike, svoje naradive, svoje metodologije rada, ali i da svoje rezultate i pogreške učine vidljivima cjelokupnoj srpskoj javnosti.
Na (za sada) finalnom mega-mitingu održanom 15. marta u Beogradu koji se uoči zborovanja ocjenjivao visoko rizičnim, po ocjeni vlade i predsjednika Aleksandra Vučića bilo je 75-80 hiljada sudionika. Po ocjeni policije 107.000, po ocjenama nezavisnih analitičara i stranih diplomata 250-350.000, a po aktivistima na društvenim mrežama i službenim postovima "blokadera" na Instagramu, bilo ih je "najmanje 800 hiljada do milion".
I sama tolika kontradiktornost u vezi s masovnošću, ali i po pitanju njegovog karaktera, sigurnosnog rizika, učinka i konačnih posljedica ovaj neosporno važan i veliki politički događaj za Srbiju, a indirektno i za cijelu regiju, zaslužuje nepristrasnu, višeslojnu, multidisciplinarnu analizu. U taj pokušaj ću se uskoro pokušati i sam uključiti svojim skromnim doprinosom iz sfere komunikologije i sociologije što mi je struka. Do tada mojim uvažnim čitateljima 'repetiram' svoj djelimice dopunjeni tekst od 2. januara 2019. godine koji sam za Al Jazeera Balkans (AJB) napisao u povodu francuskog tehno-pokreta "Žuti prsluci" koji je kulminirao tokom te, a nastavio se u valovima i u nekoliko narednih godina. Ugodno čitanje!
...Malo je kome iz svijeta visoke politike završnica te 2018. godine bila toliko loša, neočekivana i nepredvidljiva kao francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu.
U trenutku kada su sve karte za preuzimanje liderske pozicije u Evropi bile u njegovim rukama „Žuti prsluci“ (fr. Gilets jaunes) su za nekoliko subotnjih prosvjeda ulicama Pariza i drugih većih francuskih gradova izbacili na površinu godinama prikrivane socijalne, ekonomske, mirovinske, obrazovne i druge društvene probleme i nepravde Macronove zamišljene „superdržave“.(Ilustracija ispod: EPA).
Od početka rata u Ukrajini ‘jastrebovi’ i ‘golubovi’ unutar Europe i Europske unije nisu nikada bili ideološki, geopolitički, strategijski, moralno… međusobno udaljeniji.
Osim samog rata čija potencijalna eksplozivnost i njegova posljedičnost, poput Sudnjeg dana prijeti Europi – sudbonosnu podjelu euroatlantskih saveznika na ratnike i mirotvorce, paradoksalno, nisu stvorili Putin ni Rusija. Učinili su to lideri Francuske kao ‘lokomotive’ EU-a, Ujedinjenog Kraljevstva kao bivše članice europskog kluba u Bruxellesu, te Europska komisija kao ugovorni čuvar zajedničkih europskih vrijednosti i pravne stečevine bloka. I to ne samo retoričkim oružjem, već akcijom naročito u posljednje tri godine.
Početak novog početka, ma koliko bio jezovit i zamagljen, jedan dio čovječanstva vidi, prepoznaje i osjeća. Ma koliko te zahuktale i nezaustavljive mijene bile gromoglasne, drugi dio čovječanstva još uvijek ne vidi, ne čuje i ne razaznaje.
Ni prvima, istina, još uvijek nije jasno kuda nas ta zamućena i plahovita bujica nosi, i gdje bi nas kao naplavinu mogla izbaciti. Paradoks, međutim, nije u tome da i ovi ‘drugi’ uopće postoje, već u činjenici da tu zaslijepljenu skupinu predvodi zapad cijelog Zapada – Zapadna Europa, kao povijesno najstariji svjetionik moderne nacije, kulturne, znanstvene i tehnološke renesanse i pokretač suvremene industrijalizacije cjelokupnog današnjeg euroatlantskog prostora na čijem su čelu, gle – Sjedinjene Američke Države skoro pa svih 249 godina svoga života – što je, također, svojevrsni paradoks.
Po grotesknosti atmosfere u prepunoj dvorani ekskluzivnog blue-spa hotela Bayerischer Hof u srcu Münchena, tradicionalna 61. po redu Minhenska sigurnosna konferencija (MSC) održana od 14. do 16. veljače, neodoljivo je podsjećala na onu iz 2007. godine na kojoj je tada mladi ruski predsjednik, Vladimir Putin, šokirao zapadnu političku elitu svojim ocjenama o ideološko-političkoj genezi zapadne demokracije i tvrdnjama da je zapadna liberalna ideologija „zastarjela“.
