Nakon protesta u Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu i brojnim manjim gradovima, veliki miting studenata, radnika, poljoprivrednika, 'običnih' građana i naravno, neizbježnih opozionih aktivisa - održan je 15. marta u Beogradu pod sloganom „15. za 15 – čekamo te“.
Bio je to dan strepnje i iščekivanja na svim stranama, dan D za Srbiju kako su ga dramatično najavljivali regionalni i zapadni mediji koji su nedjeljama stvarali atmosferu da „Vučić pada“.
Najavljivani mega-protest počeo je, međutim, paradokslano konfuzno, bezidejno i mlitavo. Tako je i završio: bez ideje, bez jasne poruke, bez ijednog autoritativnog govornika, bez ikakve suvisle političke parole ili proglasa, bez najave budućeg smjera osim „idemo dalje“.
(Đorđe Kostić/Al Jazeera)
Glavno obilježje mu je ipak dostojanstvenost i solidarnost ogromne većine "blokadera" čemu su najveći doprinos dali kultivirani studenti. Veliki miting u Beogradu su, međutim, provladini mediji propratili i kroz jednu morbidnu tučnjavu u kojoj je razularena gomila do iznemoglosti šutirala i gazila jednog obamrlog mladića; kroz jedno bestidno vulganiziranje muškosti nekog poprilično zapuštenog junoše koji je svojim spolovilom prkosio žandarmeriji; kroz nekoliko huliganskih izgreda prema studentima „deblokaderima“ ušančenim u Pionirskom parku koji se bore za povratak studenata studiranju; te kriz doista zabrinjavajuće tvrdnje opozicije da je vlast protiv mirnih prosvjednika koristila nezakonito tehničko sredstvo pritiska poznatije u javnosti kao „zvučni top“. Možda i zato, znatno prije planiranog kraja 'parade' organizatori su naredili studentima razlaz pod izgovorom da to više „nisu naši protesti“.
U nedjelju ujutru uslijedilo je pojašnjenje da se sa studentskim protestima „ide dalje do ispunjenja svih zahtjeva“, ali je sve do danas izostalo obrazloženje prijevremenog povlačenja studenata s poprišta dešavanja te subote. Zagonetni „zvučni top“ postao je glavna tema u Srbiji i regionu jer država „s punom političkom, moralnom i krivičnom odgovornošću“ tvrdi da takvu spravu nema niti ju je ikada imala u arsenalu MUP-a, dok opozicija dokazuje suprotno uvlačeći u tu temu i Engleze, Amerikance, Švicarce i Ruse kao potencijalne dobavljače takvog zabranjenog oružja. Potpredsjednica Stranke slobode i pravde, Marinika Tepić, objavila je u srijedu, 19. 3. fotografije za koje tvrdi da prikazuju zakonom zabranjeni "zvučni top" korišten na prosvjedu u Beogradu, dok MUP Srbije tvrdi da se radi o zakonitom uređaju za prijenos zvučnih poruka koji je nabljen 2021. godine u SAD. Dok je opozicija uvjerena da je vlast u subotu koristila nezakoniti "top" protiv mirnih prosvjednika, Vučić pak smatra da se radi o medijskim manipulacijama i „vrlo glupim dosjetkama u cilju održavanja žara kako se vatra obojene revolucije ne bi ugasila“.
(Potpredsjednica Stranke slobode i pravde Marinika Tepić objavila je u srijedu, 19. 3. fotografije za koje tvrdi da prikazuju zakonom zabranjeni zvučni top korišten na prosvjedu u Beogradu, dok MUP Srbije tvrdi da se radi o zakonitom uređaju za prijenos zvučnih poruka).
„Pučisti“, Severina i srpski opanci
Ipak strah je ono što je u subotu nadjačalo kuraž mladosti i ideologiju njihovih vođa. A taj strah je najvjerovatnije isproduciralo senzacionalno otkrivanje 12-člane „zavjereničke grupe“ u Novom Sadu tri dana uoči beogradskog prosvjeda. Po onome što su objavili mediji, saopštila policija, ali i po onome što se na audio-snimku moglo čuti iz usta samih „pučista“ dok su razrađivali posljednje detalje „državnog udara“ u Beogradu – sve to, upućivalo je na zaključak da je zloslutni scenario doista pripreman. Prema audio-verziji tog pučističkog scenarija novosadskih studenata, prvo bi se izdramatizirali studentski protesti i to na više unaprijed određenih tačaka u Beogradu uključujući i protestante ispred zgrade Nacionalne skupštine. Izazvani košmar bi se zatim iskoristio za upad u zgradu nacionalnog parlamenta pred kojom je planirano i najmasovnije okupljanje kako bi se simbolički označilo preuzimanje vlasti jer, kako se moglo čuti na audio-snimci „nije realno zauzimanje predsjedničke Palate i rušenje Vučića...njaga se može ukloniti samo likvidacijom...“). Odmah nakon toga bi se uz pomoć 100, 150 ili kolikogod treba čekića, molotovljevih koktela, vodenih šmrkova, 'petokolonaša' među uposlenicima Televizije, te snagom protestne bujice - upalo u studije RTV Srbije u Takovskoj 10 (nedaleko od zgrade Skupšine op.a.) kako bi se u programu uživo konačno objavila senzacionalna pobjeda!
Strah među organizatorima studentskog okupljanja u Beogradu izazvalo je vjerovatno i hapšenje svih „pučista“ koji su tokom te noći i sutradan bili uhvatljivi. Predvodnica radikalnog krila novosadskog Pokreta slobodnih građana (PSG), studentica Filozofskog fakultata u Novom Sadu i navodna stažistkinja u TV Novi Sad, Mila Pajić (23), zajedno sa koleginicom Dorotejom Antić i njihovim mentorom na istom fakultetu, prof. Dinko Gruhonjićem (također članovima PSG-a) otputovala je na ranije zakazanu tribinu „Pumpaj“ u Dubrovniku čiji domaćin je dubrovačka NVO „ZNA DU“ (Zbor navodne avangarde Dubrovnik). Tamo ih je dočekala raspjevana Severina s crvenom rukavicom na desnoj ruci (simbol srbijanskih „blokadera“) i srpskim „šiljkanima“ (tradicionalni srpski opanci od obrađene kože) na svojim zavodničkim nogama. O tome su podrobno izvijestili i brojni regionalni i hrvatski mediji, ali ne i o činjenici da su se studentski forumi i čelništvo PSG-a iste noći ogradili od antiustavnih postupaka svojih članica i članova „pučista“.
Stvarna ili Vučićeva „obojena revolucija“?
Iako „blokaderi“, od kada doista civilizirano i s dirljivom dobrodošlicom brojnih sunarodnika mjesecima marširaju uzduž i poprijeko po Srbiji - istrajavaju na tvrdnjama da njihova namjera nije „rušenje države“, da nisu „obojena revolucija“, niti su „sluge i poslušnici domaćih opozicionih izdajnika, antivladinih medija, tajnih fondacija i stranih obavještajnih službi“- srbijanski predsjednik Vučić je iz dana u dan tokom studentskih prosvjeda sve upornije i upornije provodio retoričko batinanje „pobunjenika“. Nakon „propalog pokušaja rušenja državne vlasti“, kako je za TV Pink izjavio poslije beogradskog mitinga „mjeseci vaninstitucionalnog i protuzakonitog terora u Srbiji će biti završeni najkasnije do 14. aprila“. Dodao je da „za revoluciju nisu dovoljni samo ideali, potrebni su pošteni ljudi, ideja-vodilja, plan i politički program....Sanjam taj dan kada će studenti napokon shvatiti da ideja, plan, ideologija ili politički program nije mrziti Srbiju, drugoga i drugačijeg. Niti su pravi revolucionari oni koji se bore za zakonitost i pravdu, a sami svakodnevno čine ogroman broj nezakonitih radnji – od toga da policiji ne prijavljuju svoje proteste, do višemjesečnog bježanja od nastave, pa čak i torturisanjem onih studenata koji žele da uče... Nije njima (studentima, op.a.) do njihovih zahteva, već do obojene revolucije i to je odmah trebalo da kažu narodu - hoćemo Vučićevu glavu“!
Takve izjave predsjednika države kod mnogih njegovih sunarodnika i u antivladinim medijima doživljavaju se s ironijom imajući u vidu da studentski pokreti u svom „studentskom ediktu“ ne zahtijevaju čak ni promjenu legalno izabrane vlasti, već da institucije države i svaka jedinka u tim institucijama radi svoje zakonom određene poslove, da se izbore protiv bezakonja i nepravdi i da pravna država bude pravna umjesto naklonosti privatnim interesima.
Polazeći od apsolutističe premise da je vlast tu gdje je da bi vladala, umjesto da služi narodu, predstavnici državne izvršne vlasti, pa i sam predsjednik države, početno studentsko nezadovoljstvo a kasnije i njihove zahtjeve isprva su doživljavali udarcima na njihov osobni i institucionalni dignitet. Kasnije, kako su studentski prosvjedi odmicali, počeli su ih kvalificirati proganjanjem i prijetnjama (tipa: „žele moju glavu“-Vučić). Tada su i sve mjere vlasti prema „blokaderima“ počele poprimati formu „odbrane ustavnog poretka“, a u takvim situacijama, razumije se, otvarale su se mogućnosti i za svakojake eventualne zloupotrebe i manipulacije - kojih od nastanka studentskog pokreta nije manjkalo ni na jednoj strani, a najsramniju ulogu u tome ponovo su na sebe preuzeli mediji.
Ugledni beogradski novinar Boško Jakšić uvjeren je da studentski protesti ni na koji način nisu, niti ugrožavaju državu, već da je u pitanju vrlo ozbiljna i opravdana kritika državne vlasti. On smatra da je i narativ o „Danu D“ svjesno isfabrikovala vlast, predstavljajući ga čak kao dan invazije, rata, sukoba studenata protiv ostalih građana, i tome slično. “Takvom retorikom vlast je očigledno željela i želi poručiti građanima da ne samo da ne isključuje represiju prema „blokaderima“, već da ima i namjeru da kroz odbranu države odbrani sebe, ne birajući pritom sredstva“, smatra Jakšić. On podsjeća na Vučićevu izjavu izrečenu neposredno uoči beogradskog studentskog sabora kada je poručio da će „svi koji ugrožavaju javni red i ustavni poredak, biti identificirani i strogo kažnjeni“. Jakšić zaključuje da bi uskoro i prezrivi pogled prema predsjedniku mogao biti ugrožavanje ustavnog poretka jer je predsjednik doista izabran legalno na izborima!.
Država, to sam ja!
Mnoga društva u svijetu, međusobno vrlo različita, nazivaju se demokratskima. Korištenjem riječi demokratija i demokratski može se legitimirati gotovo svaki postupak. Demokratija se izjednačava sa svime što je društveno-politički napredno, izjednačava se s dobrim i progresivnim iako pod krinkom demokratije prolaze i okupacije, državni udari, likvidacije, rušilački protesti, sve. Veliki broj građana ipak vjeruje u demokratiju kao najpoželjniji oblik vlasti.
Ali, sve je više prisutno i nezadovoljstvo građana širom svijeta, razočarenje u demokratske institucije, i sve manje povjerenje u izabranu vlast. Interes za boljim i potpunijim shvaćanjem političkih i društvenih odnosa oduvijek je bio prisutan kod mladih, a demokratija je tema koja nije vezana isključivo za naučnoistraživački i politički diskurs. Kao što rekoh, pod krinkom demokratije danas je skriveno svo dobro i svo zlo svijeta.
Ni Srbija nije, niti može biti izuzetak. Potpuno je nebitno da li je aktuelna vlast u ovoj zemlji omiljena ili omražena - interes za promjenu vlasti, kao i u svakoj drugoj zemlji u svijetu, uvijek postoji. I nebitno je koliko je koja vlast demokratska ili autokratska svaka je vlast sklona izjednačavanju sebe s državom ili pojedinca iz vlasti s institucijom. Čuvena izreka „Država to sam ja“ („L'ėtat c'est moi“) pripisuje se kao što se zna najdugovječnijem apsolutističkom kralju Francuske, Luju XIV (Louis XIV, 1643-1715), ali ona sve do današnjih dana ima svoje brojne sljedbenike širom svijeta. Proanalizirajte aktuelnog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i njegovu državničku bahatost, narcisoidnost i autoritarnost. Pogledajte turskog predsjednika Erdoğana. Ruskog Putina. Kineskog predsjednika Jinpinga. Američkog predsjednika Trumpa...Svi se oni, zar ne, pozivaju na demokratiju.
Srbijanski predsjednik Vučić, iako se i sam često voli pozivati na vrijednosti parlamentarne demokratije što i jeste formalni oblik političkog uređenja Srbije – svoju politiku vodi gore navedenim uzorima. Svi drugi državni zvaničnici u Srbiji zato i jesu javno nevidljivi. Ali predsjednik države ne vidi da je u takvom njegovom apsolutizmu zapravo ključ svih trenutnih problema intelektualne Srbije i najvažniji izvor studentskog i općegrađanskog nezadovoljstva. Čak ni nakon četiri mjeseca stunetskih blokada i protesta on ne čuje i ne razumije poruku „nisi nadležan“, ne shvatajući da je njegovo sveznanje o svakome, svemu i svačemu - intelektualnoj javnosti iritantno. Da su svakovrsne nepravde, kriminal, korupcija i nerad institucija građanima mnogo veći problem od njegovih suza i brige za naciju. Da njegova numerička genijalnost i neosporno visoki QI inteligencije nisu ono što građane Srbije čini sretnim i zadovoljnim roditeljima, radnicima, doktorima, nastavnicima, studentima, đacima. On ne razumije (još) da neosporni graditeljski poduhvati koje stvarno ostvaruje, kao i njegov doista respektabilan vanjskopolitički ugled koji kao predsjednik, i Srbija kao geopolitički važna tačka Europe, neosporno imaju - nisu ono što će građane Srbije usrećiti u atmosferi očiglednog omalovažavanja srbijanske omladine.
Evolucija ili revolucija?
Stajališta javnosti, medija i interesnih sfera unutar Srbije i šire o ishodu propalog mitinka u Beogradu na kojem je bilo planirano više od pola miliona učesnika, radikalno su suprotstavljena, nepomirljiva i (i dalje) zabrinjavajuće politički ostrašćena. Razuma ni sa jedne strane zasad nema na obzorju. Utoliko prije i utoliko više 'događanje naroda' u Srbiji koje uskoro ulazi u peti mjesec zaslužuje nepristrasnu, slojevitu i sveobuhvatnu politološku, sociološku, pravnu, filozofsku, političku, etičku, komunikološku i svaku drugu analizu u samoj Srbiji.
Po svojoj masovnosti, formi, koordinaciji, strukturi učesnika, porukama, zahtjevima, metodologiji djelovanja, upornosti i istrajnosti, i po svemu ostalome uključujući i navodnu organizaciono-logističku pozadinu iz koje je, po ocjeni srbijanskog režima, finansijski i ideološki "pumpana neuspjela obojena revolucija" - srbijanski protesti su (ili bi to trebali biti) inspirativna priča čak i za njihove najljuće protivnike, kojima realno i nije ostavljena nikakva druga mogućnost osim da se promijene. Da promijene sebe, svoje saradnike, svoje narative, svoje metodologije i metodlogije rada institucija vlasti, i da svoje rezultate i pogreške u svom radu učine vidljivima cjelokupnoj srpskoj javnosti i svim, a ne samo odabranim, medijima.
Koliko razumijem, studenti i narodne mase 'normalnog svijeta' širom Srbije koje ih s neskrivenom empatijom podržavaju – i ne traže ništa drugo. Čak na tome i insistiraju: „Nije važno ko je u institucijama vlasti, važno je da institucije rade za sve građane jednako“, poručuju.
Pa, ko, i u bilo kojoj zemlji, ovakvim zahtjevima može išta oduzeti?
No, pobjednik i ovih protesta za sada je Aleksandar Vučić i vlast koju on moderira. Jer izbori na ulici ne mogu biti legitimni u sistemu za kakav se i studenti zalažu, a za one prave izbore Srbija nema opoziciju. Ima, takvu kakve bi se svaki pristojan student u svakoj demokratskoj zemlji trebao stidjeti. I ne samo zbog nedavnih protuzakonitih vatrometa u skupštinskoj dvorani! Za Srbiju i regiju bi bilo najbolje kada bi građani Srbije sami sebi iznjedriti savremenog lidera kakvog žele. A osim revolucije, demokratska evolucija srbijanskog društva, kao i svakog drugog u tranziciji, takođe je jedan od načina!