Višemjesečni građanski protesti u Srbiji (koji ni po čemu nisu samo studentski) koji su započeli u novembru 2024. nakon pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu (1. novembra 2024.) zaslužuju sveobuhvatnu politološku, sociološku, pravnu, filozofsku, političku, etičku i svaku drugu analizu.
Po svojoj masovnosti, formi, koordinaciji, strukturi sudionika, porukama, zahtjevima, metodologiji djelovanja, upornosti i istrajnosti, i po svemu ostalome uključujući i navodnu organizaciono-logističku pozadinu iz koje je, po ocjeni srbijanskog režima, financijski i ideološki "pumpana neuspjela obojena revolucija" - srbijanski protesti su (ili bi to trebali biti) inspirativna priča čak i za njihove najljuće protivnike kojima, realno, i nije ostavljena nikakva druga mogućnost osim da se promijene. Da promijene sebe, svoje saradnike, svoje naradive, svoje metodologije rada, ali i da svoje rezultate i pogreške učine vidljivima cjelokupnoj srpskoj javnosti.
Na (za sada) finalnom mega-mitingu održanom 15. marta u Beogradu koji se uoči zborovanja ocjenjivao visoko rizičnim, po ocjeni vlade i predsjednika Aleksandra Vučića bilo je 75-80 hiljada sudionika. Po ocjeni policije 107.000, po ocjenama nezavisnih analitičara i stranih diplomata 250-350.000, a po aktivistima na društvenim mrežama i službenim postovima "blokadera" na Instagramu, bilo ih je "najmanje 800 hiljada do milion".
I sama tolika kontradiktornost u vezi s masovnošću, ali i po pitanju njegovog karaktera, sigurnosnog rizika, učinka i konačnih posljedica ovaj neosporno važan i veliki politički događaj za Srbiju, a indirektno i za cijelu regiju, zaslužuje nepristrasnu, višeslojnu, multidisciplinarnu analizu. U taj pokušaj ću se uskoro pokušati i sam uključiti svojim skromnim doprinosom iz sfere komunikologije i sociologije što mi je struka. Do tada mojim uvažnim čitateljima 'repetiram' svoj djelimice dopunjeni tekst od 2. januara 2019. godine koji sam za Al Jazeera Balkans (AJB) napisao u povodu francuskog tehno-pokreta "Žuti prsluci" koji je kulminirao tokom te, a nastavio se u valovima i u nekoliko narednih godina. Ugodno čitanje!
...Malo je kome iz svijeta visoke politike završnica te 2018. godine bila toliko loša, neočekivana i nepredvidljiva kao francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu.
U trenutku kada su sve karte za preuzimanje liderske pozicije u Evropi bile u njegovim rukama „Žuti prsluci“ (fr. Gilets jaunes) su za nekoliko subotnjih prosvjeda ulicama Pariza i drugih većih francuskih gradova izbacili na površinu godinama prikrivane socijalne, ekonomske, mirovinske, obrazovne i druge društvene probleme i nepravde Macronove zamišljene „superdržave“.(Ilustracija ispod: EPA).
Usprkos destrukciji ultraških pokreta i sa lijevog i sa desnog političkog spektra, i unatoč tradicionalno neizbježnom pljačkaškom pohodu infiltriranih bandita među demonstrantima, „Žuti prsluci“ su, prema najutjecajnjim francuskim medijima, za samo nekoliko nedjelja pridobili podršku ili simpatiju oko 80 posto francuske nacije, čime se nije mogla pohvaliti niti jedna dosadašnja sindikalna ili opoziciona revolucija u ovoj zemlji.
Epilog je manje više poznat. Francuski se predsjednik izvinuo prosvjednicima i građanima što u prvi mah navodno nije razumio njihove poruke. Pravosudni organi su omekšali strogoću prema uhapšenim prosvjednicima. Pregovori s predstavnicima nezadovoljnih slojeva društva su uozbiljeni kao nikada dosad, a paketi predsjedničkih i vladinih mjera teški milijardama eura, gotovo se svakodnevno usklađuju sa zahtjevima „internet-nacije“ i „fejsbuk-sindikata“ preobličenih ovoga puta u formu „žutih prsluka“.
Fascinirajuća politička nepristranost
Kada su prosvjedi započeli 17. novembra 2019. zbog poskupljenja tečnih goriva, francuska Vlada, resorna ministarstva i kabinet predsjednika Macrona bili su uvjereni da „spontano okupljanje“ građana preko Facebook, Twitter i Instagram profila neće imati ozbiljnije domete jer, govorilo se, prosvjednici unutar svojih internet-grupa nemaju javno prepoznatog lidera. Nmaju ni unutarnju hijerarhiju i jasnu subordinaciju u upravljanju masama. Niti imaju jasno formulirane zahtjeve o kojima se s francuskim institucijama može, eventualno, pregovarati...
Nakon samo četiri-pet uzastopnih „spontanih“ subotnjih marširanja rasrđenog francuskog srednjeg staleža i njihovih simpatizera pokazalo se da je poskupljenje tečnih goriva došlo tek kao posljednja kapljica u već odavno prekipjelom loncu sve očiglednije socijalno raslojenog francuskog društva nepravedno razdijeljenog na multibogatašku manjinu i većinsku sve siromašniju nekadašnju srednju klasu.
Iako za 18 mjeseci vladavine, nije ni mogao ostvariti mnoga od svojih krucijalnih predizbornih obećanja u vezi s „drugačijom Francuskom“ i „efikasnijom Evropskom unijom“, iznenadna novembarsko-decembarska facebook-revolucija širom Francuske primorala je predsjednika Macrona na preispitivanje cjelokupne njegove neoliberalne doktrine čije je, sve do ovih dana, bio oličenje u taboru mlađih i perspektivnih evropskih i svjetskih lidera.
Facebook-revolucionari su ga, bez ispaljenog metka iz svoga tabora natjerali da dosadašnju profitersku ideologiju francuske manjine zamijeni socijalno pravednijom i ljudski gledano moralnijom doktrinom. Još važnija od ove, je poruka francuskom predsjedniku da bi, iako je za šefa države izabran legalno na demokratskim izborima, mogao biti smijenjen na ulici ako ne bude radio u korist francuske većine. A „većina“ ni u demokratiziranoj Francuskoj, poručili su prosvjednici, nisu oni koji žive od politike, već upravo suprotno – oni koji, razočarani i lijevim i desnim politikama, ne izlaze na izbore.
Takvi, izgleda, tek dolaze. To su oni koji nisu ni desno ni lijevo, ni centar ni ultra. To su građani „trećeg puta“ kojima za njihovo poimanje revolucije nisu potrebni nikakvi tradicionalni prvoborci i prekaljeni revolucionari, tradicionalni sindikalni lideri, nikakvi naročiti oratori ili glasnogovornici. Njihova snaga je u „internet-naciji“ i „teho-pokretima - potencijalnoj političkoj snazi budućnosti.
Od Obame, preko Trumpa do balkanskih lidera i ‘žutih prsluka’
Mnogo prije „žutih prsluka“ i Macronovog povratka iz svijeta fantazije u svijet realnosti, bilo je vidljvo da bi arhitekturu novog globalnog poretka (ma šta on u ovom trenutku mogao značiti) sve manje mogle tvoriti tradicionalističke birokratske države u kojima će se na tradicionalnim kvazidemokratskim izborima putem biračkih kutija kao odavno već iskompromitirane glasačke alatke - birati predsjednici i drugi predstavnici nacionalne i lokalne vlasti. Naravno, to nikako ne znači da će organe vlasti birati tehno-pokreti na ulici, ali da će internet-nacije, facebook-sindikati, twitter-lobisti, instagra-revolucionari isl. utjecati, a možda i presudno odlučivati o ishodima legitimnih izbora, u to nemam ni najmanju sumnju.
U novom svijetu digitalnih komunikacija, bioinžinjeringa i „humanoidne“ robotike glavnu riječ bi u sve većem broju, smatraju futurolozi, mogli imati „internet-narodi“ s globalističkom nacionalnom sviješću. Jer, smatra se, i njihovi glavni životni problemi proističu iz globalnog bespravlja. Twitter-diplomatija, facebook-sindikati ili globalne migracije (kao najnovija vrsta globalne revolucije), sve je to već tu. Sve su to svakodnevno vidljivi fenomeni sviđali se oni današnjim tradicionalistima ili ne. Evo samo nekoliko primjera.
Prvo planetarno omiljeni, a zativ zakratko prezreni 44. po redu američki predsjednik, Barack Obama, godinama se hvalio da je upravo on bio prvi američki šef države koji je predsjedničke izbore 2009. godine dobio internet-kampanjom na društvenim mrežama. Ima u tome pogoleme istine, ali je to tema za drugu priliku.
Njegov kontroverzni nasljednik, Donald Trump, također se 'hvalio' sličnim podvizima, a od prvog dana svoga mandata doista je sve svoje najvažnije odluke i odluke Bijele kuće objavljivao prvo na Twitteru. Spomenimo odluke o smjeni svojih najbližih saradnika iz svere pravosuđa, nacionalne sigurnosti i odbrane; odluku o uvođenju revanšističkih trgovinskih sankcija prema Kini i Evropskoj uniji; odluku o povlačenju SAD-a iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama; odluka o bojkotu Marakeškog globalnog pakta o migracijama; te globalno najriskantniju odluku o povlačenju SAD-a iz nekadašnjeg epohalnog sporazuma sa Rusijom o likvidaciji raketa kratkog i srednjeg dometa. Naravno, na Twitteru je objavljena i ona šokantna odluka o povlačenju većinskog kontingenta američkih trupa iz Sirije.
Ni njegov imenjak Donald (Tusk) predsjednik tada aktuelnog Evropskog vijeća, ne zna disati bez Twittera. Završetak historijskih pregovora s Velikom Britanijom o njenom izlasku iz Unije; odluka o vanrednom godišnjem samitu EU (decembar 2019.) o rusko-ukrajinskoj krizi; izvještaj o učinku austrijskog šestomjesečnog predsjedavanja Unijom – samo su neke od Tuskovih objava koje su prvo objavljene na istom personaliziranom globalnom kanalu.
Tako danas rade i svi drugi glavni i najvažniji ljudi današnje državničke scene – Vladimir Putin, Xi Jinping, Angela Merkel, Theresa May, Jean-Claude Juncker… A kada to rade oni, logično je da se i naši balkanski Vučići, Milanovići, Plenkovići, Izetbegovići, Čovići, Dodici, Đukanovići… ponašaju na isti način. Pokušavajući tehnološki biti u trendu.
Naravno, sav taj put od Obame do balkanskih vođa i „žutih prsluka“ nije trajao toliko dugo kao što su nekada trajale mijene u predindustrijskoj epohi. U vremenu internet-revolucije sve se ovo, kao što se vidi, odmotava munjevito. Sve brojnije indicije govore da bi u narednih 20 do 50 godina internetizacija mogla izobličiti sve dosadašnje forme života, tradicionalne izborne procese, principe institucionalnog odlučivanja, načine upravljanja državama i nacijama…Sva ta 'izobličavanja' neće biti pozitivna, dobronamjerna, pacifistička...Kada su tek pokrenute, društvene mreže su smatrane simbolom slobode, a za samo dvadesetak godina su postale globalno bojno polje i jedan od glavnih izvora prijetnji ne samo tradicionalnoj demokratiji i mnogim njenim neospornim vrijednostima, već su postale prijetnja i univerzalnim ljudskim vrijednostima, prijetnja istini, toleranciji, strpljivosti u dijalogu. Postale su prijetnja i svemu drugome i drugačijem od onih koji su dio armije tehno-pokreta koji se definitivno otimaju kontroli čak i u najuređenijim državama i ekonosmko-političkim konglomeracijama kao što je EU kao inače najmeritokratskija zajednica svijeta.
Bez efikasnog mehanizma kontrole kanala društvenih mreža, lažima i dezinformacijama će se zamračivati životi milijardi ljudi, a istina, tolerancija, dignitet ličnosti, kompetencija i druge civilizacijske tekovine poput 'zajedništva u različitostima' bit će sve više izvrgnute porugama i odbacivanju. Svi koji budu željeli argumentima da govore protiv nekoga ili nečega s kim se, ili s čime se ne slažu, mogli bi potencijalno biti izvrgnuti brutalnim diskvalifikacijama po svim nitima njihovih osobnih, profesionalnih i političkih biografija.
Arapsko proljeće, pravda za Davida i Dženana...
Ne tako davno „Arapsko proljeće“ je, sjećate li se, počelo također „spontano“ nakon što je Vlada u Tunisu povećala porez i trošarine na prehrambene proizvode. Samo jedan, na prvi pogled marginalan Tunižanin, ulični prodavač Mohamed Buazizi, spalio se 17. decembra 2010. godine. Takvim osobnim izborom povukao je okidač zadugo i potiho režiranih masovnih pobuna protiv vladajućih režima u više bliskoistočnih i zapadnoafričkih zemalja. Jedna od najuspjelijih „obojenih revolucija“ u svijetu općenito bila je nezaustavljiva, jer su tehno-pokreti iz minute u minutu nabujavali kao planisnka rijeka pri naglom otopljenju na kraju zime!
Nakon Tunisa, do spontanih ili izrežiranih nemira i ratova u cilju promjene vlasti ili političkih sistema, ubrzo je došlo u Egiptu, Libiji, Jemenu, Siriji. Zahvaljujućui Internet-mrežama i kriptovanim kanalima govorne komunikacije ubrzano su se osnaživali i ozloglašeni pokreti za Islamsku državu Irak i Levant (ISIL) i nigerijski pokret talibana Boko Haram. Plemenske pobune ili građanski ratovi se i dan-danas vode u Siriji, Jemenu, Maliju i još nekoliko zemalja Zapadne Afrike.
„Facebook-revolucije“ u Francuskoj, Mađarskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Španiji, Grčkoj, Rumuniji, Albaniji, a kasnije i protesti protiv „krvavih košulja“ u Srbiji, kao i građanski pokreti „Pravda za Davida“ u Banjaluci i „Pravda za Dženana“ u Sarajevu - primjeri su koji na svoj način potvrđuju istu fabulu: da u novom digitalnom svijetu ‘obični građani’ i oni kojima se 'gadi' izlaziti na izbore imaju mnogo veću manevarsku mogućnost i efikasnost djelovanja prema vlastima nego što su to imale tradicionalne interesne skupine kao što su sindikati, (ne)vladine organizacije ili politička opozicija.
Pokazuje se, također, da je jedan od prethodnih francuskih predsjednika bio u pravu kada mi je odustajući od ponovne kandidature za predsjednika u jednoj prilici u Bruxellesu rekao da je „u današnje vrijeme internet-naroda veoma teško postati i ostati lider nacije u bilo kojoj državi svijeta kada hiljade, stotine hiljada ili milioni novih politički neopredijeljenih 'birača' svakodnevno, sa prozora vlastitih internetskih osmatračnica, posmatraju legalno izabrane vlasti, nacionalne lidere, vlade i parlamentarne skupštine… Oni motre i mjerkaju, a nisu na našim biračkim spiskovima“.
Ključna zajednička poruka ovog novog globalnog „internet-naroda“ je: „Da! Mi znamo šta su demokratski izbori i legitimitet vlasti! Zato i želimo umjesto u glasačkim kabinama glasati na ulici. Jer i narod koji, razočaran i lijevim i desnim i ultraradikalnim politikama, ne izlazi na tradicionalna birališta ima pravo glasa. A jedini izvorni legitimitet svake vlasti je onaj koji se dobije direktno od vlasnika izvornog legitimiteta. A to nisu ni glasačke mašine, ni izborni zakoni, ni politički inžinjering, niti su to narodni predstavnici. To su građani bili ili ne bili politički uformljeni“!
Ne ulazeći u ovom tekstu u detaljniju analizu legaliteta i legitimiteta ulične glasačke kutije, niti u naučno-teorijsku hipotezu po kojoj je i radikalna demokratija opasna koliko i nedemokratija jer i jedno i drugo mogu u pretjerivanjima imati oblike diktature – suština je da je francuski predsjednik Macron u konačnici razumio poruku „Žutih prsluka“ koji su docnije postali i simbolom ulične demokratije.
Umjesto dojučerašnjih snova i planova o vlastitoj pretvorbi u lidera Evrope, Macronu je tada dato vrlo malo vremena da se bavi francuskim problemima i da uz sizifovske napore pokuša obnoviti kakvo-takvo povjerenje etnički, politički, vjerski, kulturološki i socijalno vrlo slojevite francuske nacije.
Globalne migracije kao ‘nova tiha revolucija’
O migracijama kao novoj tihoj revoluciji u kojoj se „revolucionari“ ne bore da bi, kao „žuti prsluci“ promijenili uslove života i vlast u vlastitoj zemlji, već koji vlastitu zemlju mijenjaju za bolju, ma gdje ona bila – također će se tek govoriti. 'Sukob civilizacija' u vremenu digitalizacije i društvenih mreža, sve bi manje mogao biti utemeljen na nacionalnim, kulturološkim, vjerskim ili ideološkim premisama, a sve više na zahtjevima za re-identitet pojedinca i nacija, te na socijalnoj ravnopravnosti. Današnji svijet ovakav kakav je sa svim svojim nehumanim i humanim obilježjima, Internet je učinio 'vidljivim' svim narodima svijeta ma koliko im, tu i tamo, režimi pokušavali zavezati oči.
Najnoviji talas migracija stanovništva iz siromašnih, politički nestabilnih ili tek samo ekonomski neprosperitetnih država i regiona koji je eskalirao 2015. godine, nije samo još jedan među biljezima novog digitalnog vremena (u kojem se emigrantske rute na „putevima očaja“ iščitavaju s mobilnih uređaja) već je direktno ili indirektno promijenio agendu cjelokupnog čovječanstva uključujući i najveću nadnacionalnu međunarodnu organizaciju Ujedinjenih nacija, kojoj su poslije ratova i globalnih katastrofa imigracije postale najvažniji i najskuplji fenomen današnjice.
Među brojnim drugim posljedicama globalne recesije od koje se mnoge zemlje ni do kraja ove godine nisu oporavile – gubitak više od 32 miliona radnih mjesta, pad svjetskog bruto društvenog proizvoda, pad društvenog standarda u većini zemalja, te vrtoglavi ras globalne zaduženosti problemi su koji svu kompleksnost fenomena migracija čine još delikatnijom.
Ipak, nikome najnoviji internet-pokreti i globalne migracije kao nova revolucija nisu toliko promijenile život koliko samoj Evropskoj uniji koja je u previranju. Uskoro će se vidjeti da li će neminovnu „Novu Evropu“ i dalje kreirati zajedničke evropske institucije, lideri država članica i nacionalne vlade lijeve, desne ili ultraradikalne ideologije ili će „internet-nacije“ u nastajanju, Twitter-diplomatija, Facebook-sindikati i globalne migracije kao novi oblik tihe revolucije, biti dominantniji u stvaranju te Nove Evrope i Svijeta budućnosti. Bez obzira ko bude na čelu promjena kojeg ne moraju neminovno voditi i sukobu civilizacija (već sukobu koncepata buduće geopolitike) ne mali broj uglednih futurista već vidi da će to biti svjetski poredak novog individualnog ropstva čovjeka pojedinca - poredak ropstva kroz nametanje standarda u onome što jedemo i pijemo, kroz apsolutnu kontrolu bankovnih kartica, porodičnih i poslovnih finansija, kroz kontrolu kretanja, pisanja, govorenja i mišljenja...Za sve ovo i još mnogo toga što nam predstoji, internet revolucija i društvene mreže su atomsko oružje koje ubija tiho i bez radijacijskog efekta. (Nastavak uskoro!)