LINK OBJAVE: https://www.geopolitika.news/analize/balkanizirana-europska-unija-rugao-se-zec-magarcu-da-ima-duge-usi/
Europska komisija je sredinom tjedna objavila svoj redoviti „Godišnji paket proširenja“, formu dokumenta kojim već dva desetljeća javnosti predstavlja detalje o postignućima u procesu pristupanja Europskoj uniji, i izlaže „smjernice“ kolegija Komisije za što brži napredak potencijalnih članica osobito u sektoru demokratizacije, tržišnog gospodarstva i vladavine prava.
Od početka 2000-tih među „uvjetima svih uvjeta“ za članstvo u Uniji je i „konvergencija u sektoru zajedničke vanjske i sigurnosne politike“ u čemu su trenutačno najveći problemi sa Srbijom iako upravo u tom segmentu Europska unija nema supremaciju u odnosu na suverene države-članice. Zbog toga i je „zajednička“ a ne „jedinstvena“ vanjska i sigurnosna politika. Zbog toga su i tolike razlike u poimanju aktualnih ratova u Ukrajini, na Bliskom Istoku i drugdje u Africi i Aziji. Zbog toga su mađarski premijer Viktor Orban i nekolicina drugih srednjoeuropskih lidera toliko neshvaćeni od europske glavne osovine o kojoj će biti još riječi.
Ovogodišnji „paket ocjena, preporuka i smjernica“ čine priopćenje Komisije i zasebna izvješća za svaku od deset aktualnih kandidata i potencijalnih kandidata za članstvo u Uniji – Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Gruziju, Moldaviju, Kosovo (potencijalni kandidat), Sjevernu Makedoniju, Srbiju, Tursku i Ukrajinu.
Strateški interesi Unije nadjačavaju „povijesni iskorak“ potencijalnih članica
„Proces proširenja Europske unije je povijesna prilika kako za one koji pristupaju Uniji, tako i za svaku od sadašnjih članica, a osobito za Europsku uniju u cijelosti. Vrlo napet geopolitički kontekst više nego ikada naglašava potrebu da konačno dovršimo proces ujedinjenja našeg kontinenta pod istim vrijednostima demokracije i vladavine prava za sve zemlje. Na tom putu već smo napravili velike iskorake. Politika strateškog proširenja će biti najvažniji prioritet EU i u idućih pet godina” – izjavila je predsjednica Europske komisije, Ursula von der Leyen, objavljujući ovogodišnji Paket proširenja.
I odlazeći visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnst, Josep Borrell, u prvi plan ističe „izazove bez presedana“ koji su obilježili proteklih pet godina mandata sadašnje Komisije, naglašavajući pritom kako je „članstvo u EU u takvim geopolitičkim okolnostima više nego ikad postalo strateški izbor kako za Europsku uniju, tako i za potencijalne članice. “Usklađenost sa vrijednostima EU – od vladavine prava do zajedničke vanjske i sigurnosne politike najznačajniji je pokazatelj takve strateške orijentacije obiju pregovaračkih strana u novom geopolitičkom kontekstu”, naglašava Borrell.
Povjerenik za susjedske odnose i proširenje, Oliver Verhelyi, čak vjeruje da bi do novog „strateškog proširenja moglo i trebalo doći već do kraja mandata nove Komisije“ – dakle godinu prije 2030. koja je do sada važila kao „realan datum prvog novog proširenja“ nakon 2013. kada se kao posljednja, tada 28. članica, pridružila Hrvatska. Europskoj uniji se, dakle, sada iznimno žuri!
„Strateška“ utrka s Kinom i Rusijom
Proširenje Europske unije oduvijek je bio „strateški izbor” službenog Bruxellesa, a politika proširenja jedna od najvažnijih, najsloženijih i najskupljih politika EU-a. Ali nikada do sada prijam novih članica nije bio fundiran toliko upadljivo na geopolitičkim premisama, niti je pristupanje Uniji nametano potencijalnim članicama kao „biti ili ne biti“. Oduvijek je to bila ‘dvosmjerna ulica’ i win-win proces u kojem su dominirali ekonomski, institucionalni, pravno-politički, socijalni, monetarni i drugi kriteriji po kojima su se potencijalne članice postupno, najmanje desetljeće i više, harmonizirale sa „zajedničkim vrijednostima“ Europske unije da bi na kraju tog puta postale punopravne članice – prije svega zbog ekonomskog progresa, slobode kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala, i zbog sveukupnog društvenog boljitka.
Današnji, vrlo nezavidni položaj malih članica Unije poput Malte, Cipra, Luksemburga, a osobito baltičkih zemalja i Hrvatske slikovit je dokaz nadmoći geopolitičkih čimbenika s jedne, i nemoći tih zemalja u vođenju nacionalne politike po pitanju rata ili mira, s druge strane.
Prije više od tri desetljeća (u lipnju 1993.) europski lideri su na summitu u Kopenhagenu utvrdili tri skupine temeljnih kriterija za pristupanje Uniji: politički kriteriji (demokracija, stabilnost državnih institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i prava manjina, i prihvaćanje političkih ciljeva Unije); gospodarski kriteriji (funkcioniranje učinkovitog tržišnog gospodarstva i sposobnost tržišnih aktera da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar EU); pravni kriteriji (pravosudne reforme i harmoniziranje s europskim zakonodavstvom te u konačnici preuzimanje cjelokupne pravne stečevine Europske unije).
Od tada do danas ti su uvjeti poznati kao „kriteriji iz Kopenhagena“ i nikada nisu mijenjani. Štoviše, prošireni su novim takozvanim „administrativnim kriterijima“ jer je već 1995. europskim čelnicima postalo jasno da se utrka za kontrolu nad srednjoeuropskim, baltičkim i istočnoeuropskim zemljama nakon pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog saveza i bivše Jugoslavije – snažno ubrzava, i da Kina i Rusija u toj utrci postaju sve odlučnije i učinkovitije.
Pooštravanje uvjeta za članstvo
Već tada se, dakle, uviđalo, da ni u jednoj od postkomunističkih država „strateškog područja“ ne postoje institucionalni kapaciteti za provedbu kriterija iz Kopenhagena pa se na summitu europskih čelnika u Madridu te 1995. godine utvrđuje dodatni, administrativni kriterij. „Madridskim kriterijem“ se uvjetuje prilagodba svih administrativnih struktura u državama koje pretendiraju članstvu u EU kao što su jačanje administrativne sposobnosti države; utvrđivanje jasne nadležnost državne vlasti i lokalne samouprave u vođenju procesa integracije; stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja efikasnog procesa usvajanja i konačne provedbe pravne stečevine EU-a.
Za sve države Procesa stabilizacije i pridruživanja EU tada utvrđuje još i posebne političke kriterije: potpuna suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju; vidljiv napredak u povratku izbjeglica i raseljenih osoba, i zaštita manjina i manjinskih prava; napredak u reformi pravosuđa, ljudskih prava i građanskih sloboda; puna sloboda medija; bespogovorna regionalna suradnja i razvoj dobrosusjedskih odnosa.
I tada i danas proces proširenja je formalno utemeljen na „zaslugama“ i „objektivnom napretku“ svake potencijalne članice koja je, sukladno članku 49. Osnivačkih ugovora, geografski dio europskog kontinenta i „čije uređenje počiva na načelima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava“.
No, je li danas sve baš tako? Je li Moldavija kao najsiromašnija država Europe? Ukrajina u krajnje neizvjesnom ratu? Kosovo čiju neovisnost i suverenost formalno ne priznaje ni pet članica EU? Srbija koja se ne odriče „Kosova i Metohije“? Gruzija koja je i danas napola proruska napola proeuropska? Sjeverna Makedonija koja je sa Grčkom u latentnom sporu zbog ustavnog imena? Turska koja je otvorena prijetnja po sigurnost Grčke i Cipra (obje članice EU)? Bosna i Hercegovina kao jedini međunarodnopravni protektorat na tlu Europe? Jesu li, dakle, sve ove zemlje s neupitnom geostrateškom važnošću – društvenopolitički, ekonomski, pravno i institucionalno (četiri temeljna kriterija) uistinu zreli kandidati za članstvo u Uniji? Prosudite sami!
“Plan ekonomskog rasta“ i moralni pad
Usprkos svemu, europski čelnici i administracija u Bruxellesu ima svoju agendu. „Temeljne europske vrijednosti poput demokracije, tržišnog gospodarstva, vladavine prava, građanskih sloboda, zajedničke vanjske i sigurnosne politike… predstavljaju kamen temeljac politike proširenja EU, a usklađenost potencijalnih članica s temeljnim vrijednostima Unije najznačajniji je pokazatelj strateške orijentacije potencijalnih članica u novom geopolitičkom kontekstu” – retorika je Josepa Borrella koja niti u jednom detalju ne korespondira sa stvarnošću.
U prilog navedenoj tvrdnji je i „Plan rasta 2024.- 2027. godine za Zapadni Balkan, Moldaviju i Ukrajinu“ koje je Europska komisija objavila krajem prošle godine kao „novi zamašnjak procesu proširenja Unije“.
Za svih šest potencijalnih članica u regiji kroz taj „Plan“ planirano je ulaganje 6 milijardi eura iz zajedničkog proračuna Unije, od kojih su dvije milijarde grantovi (bespovratna sredstva), četiri milijarde povoljni krediti. Samo Ukrajini je, međutim, početkom veljače odobreno osam puta više financijske pomoći – 50 milijardi EU „za postojano, dugoročno i predvidljivo financiranje“ trenutačno krajnje neizvjesnog puta ove zemlje prema Europskoj uniji i još nesigurnijeg puta prema NATO-u.
Usprkos tome predsjednica Europske komisije je uvjerena da „Plan rasta ima ogromni potencijal i mogao bi udvostručiti ekonomiju Zapadnog Balkana u idućih 10 godina…Svojom kombinacijom reformi i investicija, Plan će omogućiti zemljama regije da ubrzo osjete brojne koristi u ključnim sferama jedinstvenog europskog tržišta uključujući slobodan promet roba, usluga i radnika, jedinstveno područje plaćanja u eurima, pa sve do prometa, energije i jedinstvenog digitalnog tržišta.“
Ako bismo s mnoštvom razloga u ovom tekstu apstrahirali 100 milijardi eura koje je EU tijekom nepune tri godine već uložila u obranu Ukrajine od ruske invazije, 50 milijardi eura novih grantova i vrlo povoljnih kredita kroz Plan rasta koji će se vraćati nezakonitom konfiskacijom legalnih kamata na ruske devizne rezerve, upućuju na zaključak o vrlo ozbiljnoj i zabrinjavajućoj diskrepanciji u politici Unije prema vlastitim „kriterijima o proširenju“, prema pojedinim potencijalnim članicama, njihovoj geostrateškoj poziciji i vojnopolitičkom potencijalu za ostvarivanje geopolitičkih interesa Unije. Ništa više ili gotovo ništa, dakle, u stvarnosti nije ostalo od „pravednog procesa proširenja utemeljenog na stvarnim zaslugama“.
To, uz ostalo, može značiti da je tzv. tvrda jezgra unutar EU-a, usprkos prividnom retoričkom neskladu, oživjela svoju nekadašnju vitalnost zbog čega je cjelokupno djelovanje najviših europskih institucija utemeljeno na načelu tzv. varijabilne geometrije po kojoj se glavna osovina dominantno fokusira na geopolitiku; suverenističke zemlje na naciju; male članice na opstanak u Uniji ne pitajući za cijenu.
Bude li to tako, to bi moglo značiti da Europska unija, iako za sada kroz mala vrata, svojim najnovijim „Planom rasta“ nepovratno moralno pada ulazeći tako u razdoblje „Europske unije s više brzina“ odnosno u Europu klimavog saveza. Saveza, u kojem veliki ne mare za male i u kojem je tvrda jezgra osnivača Unije (Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Francuska, Njemačka i Italija) – sebi sama dovoljna.
Bude li to baš tako, pokazalo bi se da i europskom politikom proširenja kormilari načelo prema kojem se „eurima vrti gdje ni svrdlom ne može“. To znači da bi eventualna nova proširenja EU-a izgubila potenciju i smisao kakav su imala ranijih desetljeća. Euroskeptici, konzervativci, suverenisti, nacionalpopulisti i ostali antieuropejci bavili bi se tada isključivo slabostima današnje Europske unije i njenom zlouporabom nekadašnje velike ideje o europskom ujedinjenju.
U tom slučaju „temeljne europske vrijednosti“ bi postale bezvrijedne: prava i slobode građana bi se, primjerice, dočaravali krajnje diskutabilnim ‘paradama ponosa’; efikasnost kontrole vanjskih granica oslikavala bi se u tisućama eura kazni na hrvatskim graničnim prijelazima za prekobrojnu kutiju cigareta, pregršt krušaka ili šljiva, za jednu lubenicu, kilogram kestena ili za neprijavljeni sendvič (o čemu zadnjih nekoliko godina bruje hrvatski, regionalni i svjetski srednjostrujaški mediji i društvene mreže); nesumnjivoj uspješnosti Europske unije u reguliranju jedinstvenog tržišta, euroskeptici bi se izrugivali upiranjem prsta u zabranu neprijavljenog sakupljanja gljiva, šparoga, šipka ili medvjeđeg luka; europske direktive o kontroli kvalitete prehrambenih proizvoda ismijavale bi se dokazivim razlikama u kakvoći eurokrema, paštete, maslinova ulja i na stotine drugih EU proizvoda namijenjenih zapadnoeuropskom i američkom, te za istočnoeuropsko, arapsko i druga nezakonito podcijenjena tržišta…
Balkanizirana Europska unija
U razdoblju krupnih, povijesnih izazova, Europska unija se nalazi od završetka dugog relativno stabilnog razdoblja hladnoratovske ravnoteže straha. Gotovo istodobno europske institucije su se korak po korak kadrovski balkanizirale do te mjere da su nepotizam, politička pripadnost i poslušnost, osobito u zadnjih deset godina, postali višestruko cjenjeniji prerogativi nego obrazovanje, etika, stručnost ili dokazana radna učinkovitost.
Uzme li se sve ovo u obzir, neizostavnim se nameće pitanje smisla i svrhovitosti novog proširenja Europske unije izuzmu li se, naravno, sve izdašniji grantovi prikupljeni iz džepova europskih (pa i hrvatskih) poreskih obveznika. No, kao i u svakom aspektu ljudskog života, i ovdje se nameće i pitanje sudjelovanja ili nesudjelovanja u povijesnim procesima. Sudjelovanje je rizik s mogućnošću uspjeha, a nesudjelovanje je samo po sebi neuspjeh!
Europsku uniju je, kao i u svim velikim izazovima do sada, bilo moguće reformirati isključivo iznutra. Nove članice bi, stoga, mogle biti njena nova energija i generator nužnih unutarnjih reformi pod uvjetom da se Europska unija vrati svojim korijenima po kojima se njene članice ne dijele na velike i male, na članice glavne osovine i ostale, niti je izbor Europa u više brzina.
Kao superdržava ili kao sadašnji geopolitički patuljak, Europska unija nema dugoročnu perspektivu, ali kao zajednica dobrovoljno udruženih suverenih država radi mira i zajedničkog prosperiteta (njena temeljna osnivačka načela), mogla bi imati izgledniju dugoročnu budućnost.
Iako je nakon ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Europska unija trenutačno opterećena drugim velikim ratom na europskom teritoriju (Ukrajina), i mada je opterećena brojnim drugim unutarnjim izazovima poput ekonomske krize, migracija i političkih napetosti između država članica – konstitutivni raspad Unije je malo vjerojatan u bliskoj budućnosti. Ali njena macronovska transfornmacija ka Uniji "s više koncentričnih krugova" i "u više brzina" postaje sve neminovnija.