U srijedu, 27. decembra 2023. godine, u svom domu u Parizu, umro je Jacques Delors u 99. godini života, života zadivljujuće konzistentnosti.
I mudraci, eto, umiru kao i bezumnici - rekao bi Tigar, jedan od kontroverznijih junaka poljskog nobelovca Czeslawa Milosza, u eseju Druga Evropa.
Iako je na čelnim pozicijama u Bruxellesu bio deset godina, teško da će neki bivši predsjednik Evropske komisije po nasljeđu koje je ostavio u historiji Evropske unije, dostići “arhitektu“ Evrope kakvu danas poznajemo.
Transformaciju tadašnje Evropske ekonomske zajednice (EEZ) vodio je prema političkoj, ekonomskoj i vojnoj Uniji zasnovanoj na humanističkim vrijednostima, jedinstvenom tržištu, zajedničkoj valuti i kolektivnoj odbrani. Bio je strastveni i konkretni zagovornik tih vrijednosti do zadnjeg dana. „Veliki Francuz i veliki Evropljanin, ostat će u historiji EU zapamćen kao jedan od utemeljitelja današnje Evrope“, rekao je povodom Delorsove smrti aktuelni predsjednik Evropskog Vijeća, Charles Michel, belgijski političar koji je po svemu što je uradio za današnju Evropsku uniju upravo negacija njenih utemeljitelja.
gettyimages.com
Osim po četiri historijske slobode (sloboda kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala) Jacquesa Delorsa ćemo pamtiti i kao jednog od utemeljitelja zajedničke valute koja je eksperimentalno bila u vidu evropske obračunske jedinice (ecu). Euro je danas dio svakodnevnog života u 20 država članica Evropske unije. Jer ima brojne praktične prednosti uključujući smanjenje troškova finansijskih transakcija, olakšavanje putovanja i jačanje uloge Evrope na globalnoj sceni. Bez jedinstvene valute nemoguće je danas i zamisliti jedinstveno evropsko tržište.
DECENIJA DRAMATIČNIH PROMJENA
Jacques Delors je bio predsjednik Evropske komisije od 1985. do 1995. godine. Na čelu najvišeg izvršnog tijela EU bio je u vrijeme kada je Evropa prolazila kroz razdoblje dramatičnih promjena kakve nisu doživljene od velikih svjetskih ratova. Pad Berlinskog zida, raspad bivšeg Sovjetskog Saveza, slom komunizma i prividno zatvaranje epohe Hladnog rata; bratoubilački rat u bivšoj Jugoslaviji; preispitivanje odnosa između Zapadne Evrope i SAD-a; arhitektura NATO-a nakon Hladnog rata i početak enigmatičnog repozioniranja Ruske Federacije u sferi evropske i globalne kolektivne sigurnosnosti; otvaranje Kine stranim ulaganjima i njen ubrzani ekonomsko-trgovinski rast; konačno i kolektivno buđenje stoljećima kolonizirane Afrike - samo su neki od događaja i procesa koji su obilježili tih deset Delorsovih godina u Bruxellesu.
Dok su ga zagovornici federalizacije EU i jačanja zajedničkih institucija kroz duboke unutarnje integralističke promjene, smatrali simbolom evropskog ujedinjenja, za protivnike je bio glavna opasnost po suverenitet država članica. Simbol uplitanja Bruxellesa u nadležnosti nacionalnih vlada. Od tada do danas takva bipolarnost nikada nije isčezla, iako se prije Bregzita vjerovalo da je glavni generator takvih sporenja bila upravo Velika Britanija.
Jacques Delors je imao blistavu političku karijeru i na političkoj sceni u domovini. Iako je ponosno zagovarao ljevičarsku socijaldemokratsku političku orijentaciju, socijalisti su ga često smatrali prekonzervativnim. Nakon završetka drugog mandata na čelu Evropske komisije 1995. godine, širom Francuske i Evrope se vjerovalo da će se kandidirati za predsjednika Francuske. Iako su sve ankete pokazale da bi na tim izborima pobijedio, odbio je takvu vrstu izazova, svjestan zagonetnog vrtloga u koji je svijet već bio duboko uvučen.
POUKE DELORSOVE DEKADE
Kada sam u septembru 1995. godine igrom uzvišene slučajnosti došao u Brisel kao prvi stalni bh. dopisnik iz Brisela, Haga i Strazbura, Evropska unija je bila skladna, inspirativna i moćna tvorevina iako je (ili baš zato) imala 'samo' petnaest članica.
Malo prije mog dolaska, prvog janura te godine završeno je četvrto „historijsko proširenje“ Evropske unije. Dotadašnja 12-člana EU ojačana je Austrijom, Finskom i Švedskom. Norveška se ponovo predomislila i odlustala od ratifikacije pristupnog ugovora. Ostalo se tako na petnaest država članica sve do 2004. godine kada je, takođe iz geopolitičkih razloga, s koca i konopca 'usisano' čak deset novih članica s jugoistoka Evrope i baltičkog basena. Samo tri godine kasnije i Bugarska i Rumunija su se našle za „odabranim stolom“ na briselskom Schuman-skveru. Hrvatska je na ulazak u Uniju počekala šest godina, a Velika britanija je kasnije samovoljno napustila taj isti briselski klub. I to je to: 27 država članica moralno-politički nekompozitne zajednice, kojoj se mnoge evropske državice danas mahnito žele pridružiti.
Do početka te godine kada sam se obreo u Briselu, na čelu Evropske komisije, tog najvišeg organa evropske izvršne vlasti, punih deset prethodnih godina bio je, dakle, Jacques Delors. Najuspješniji lider Komisije svih vremena, a smatra ga se i pripadnikom druge generacije očeva-osnivača Evropske unije. Unijom je tada upravljala persona par exellence.
FACE NAD FACAMA
I svi ostali članovi Evropske komisije, njenih radnih tijela, diplomatskih delegacija širom svijeta, sve do tehničko-servisnih službi - morali su tada zadovoljiti najmanje tri eliminatorna uslova: stručne sposobnosti, moralne vrednote i organizacijske vještine.
Selekcija kadrova za EU je, reklo bi se, bila kao za posade svemirskih brodova. Tražili su se izvrsnost i lojalnost osnivačkoj ideji! Onaj ko bi tada zaslužio privilegiju da radi za EU institucije bio je visoka fora, faca nad facama. Danas je sve suprotno od nagdašnjih principa.
Za razliku od historijske ideje evropskih vizionara nakon Drugog svjetskog rata, Evropska unija kakva je danas predstavlja suštinsku negaciju ne samo osnivačke ideje, već i samih osnivača Unije. A negiranje vizionarstva ondašnjih lidera, zar ne, potvrđuje da istinske vrijednosti i kvaliteti danas nisu na cijeni. Klimoglavci, neznalice i poslušnici su današnje „vrijednosti“ i u Bruxellesu. Baš kao što je još krajem 19. stoljeća zapisao glasoviti američki pisac Mark Twain. „Za siguran uspjeh su vam najčešće potrebna samo dva uslova – poslušnost i neznanje.“
Bez velikog mudrovanja i analitike se sa sigurnošću može ustvrditi da ovakva kakva je nakon Jacquesa Delorsa, a osobito u posljednjih pet godina od kako se za sve što je evropsko pita Ursula von der Leyen, Evropska unija nema budućnost, možda čak ni desetogodišnju perspektivu.
Ako kojim slučajem i izbjegne potpuni brodolom, deidentizacija Evrope kao kontinenta, njeno razlaganje na više interesnih blokova, te još veća amerikanizacija nekadašnjeg uzora ekonomsko-političkog ujedinjenja, tri su neizbježna procesa s kojima će se evropska mastodonska birokratija, ako preživi brodolom, morati nositi.
Uostalom, nije li prvi diplomata Evropske unije, Joseph Borrel, nedavno naci-fašističkim rječnikom Evropu nazvao „cvijetnom baštom“, a ostatak svijeta „džunglom“ protiv koje Evropa "mora biti spremna boriti se“!?
Zbogom veliki meštre!