Prva euro-mediteranska konferencija na nivou šefova diplomatije, koja je održana 27-28. novembra 1995. godine u Barcelini, ozvaničila je osnivanje Euro-mediteranskog partnerstva poznatijeg kao Barcelona proces. Riječ je o „širokom okviru" za političku, ekonomsku, sigurnosnu i svaku drugu saradnju između zemalja članica Evropske unije i partnerskih zemalja na južnoj obali Sredozemnog mora. Proširenjem EU od 1. maja 2004. godine dvije partnerske zemlje 'mediteranskog kruga' (Malta i Kipar) postale su članice Evropske unije, ali struktura članica Euro-mediteranske unije se nije promijenila, jer su je i dalje činile sve zemlje članice EU i deset preostalih partnerskih zemalja južnog Sredozemlja: Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Liban, Maroko, Palestinska Teritorija, Sirija, Tunis i Turska. Od 1999. godine Libija je imala status posmatrača, a njen vođa Moamer el Gadafi nije potvrio dolazak na Parpški samit.
Tri glavna cilja
Barcelona proces je u startu po mnogo čemu bio jedinstvena i vrlo ambiciozna incijativa kojom su uspostavljeni do tada nepoznati vidovi regionalne saradnje. Deklaracijom iz Barcelone utvrđena su tri glavna cilja ovog partnrstva:
-
§ Definisanje zajedničkih područja djelovanja u interesu mira i stabilnosti "kroz jačanje dijaloga o političkim i sigurnosnim pitanjima" (Političko-sigurnosno poglavlje);
-
§ Izgradnja „zone zajedničkog prosepriteta" kroz ekonomsko i finansijsko partnerstvo i kroz postepeno uspostavljanje Zone slobodne trgovine (Ekonomsko i finansijsko poglavlje);
-
§ Zbližavanje među ljudima kroz programe socijalnog, kulturnog i humanitarnog partnerstva usmjerenog ka ohrabrivanju boljeg razumijevanja među kulturama i razmjene između različitih građanskih zajednica, pokreta i udruženja (Poglavlje socijalne, kulturne i građanske saradnje).
Euro-mediteranskom unijom su obuhvaćene i bilateralna i regionalna i multilateralna dimenzija saradnje između zemalja članica EU i partnerskih zemalja ovog razuđenog regiona. Bilateralni odnosi sa svakom zemljom su pravno zasnovani na Euro-mediteranskom pristupnom sporazumu (The Euro-Mediterranean Association Agreement), kojim su (kao i u međusobnim odnosima između EU i zemalja Zapadnog Balkana) utvrđeni opšti is pecifični odnosi saradnje sa svakom od deset partnerskih zemalja Juznog Mediterana. Regionalna saradnja je obuhvatala sva najvažnija pitanja od zajedničkog interesa EU i mediteranskih zemlaja - od razvoja infratsrukture, privredne saradnje i bescarinske trgovine, preko saradnje u oblasti kulture, obrazovanja, naučno-istraživačkog rada pa do sporta.
Glavni finansijski instrument Euro-mediteranske saradnje je MEDA program čiji je budžet od 1995. do 2003. godine iznosio više od 5,45 milijardi eura, od čega je 15% utrošeno na regionalne projekte. Drugi glavni finansijski izvor su vrlo povoljni krediti Evropske investicione banke (EIB) koja je u istom razdoblju odobrila više od 14 milijardi eura kredita za razvojne projekte, a samo u razdoblju 2002-2003. godine, oko 3,7 milijartdi eura.
U Evropskoj komisiji se svih proteklih godina vjerovalo da se proširivanjem i produbljivanjem ideje iz 1995. godine još značajnije mogu ojačati ekonomske veze EU sa zemljama južnosredozemnog područja, posebno u oblasti infrastrukture, zaštite mora, razvoja turizma, ali i u borbi protiv ilegalnih imigracija i terorizma. Lideri Evropske unije su, međutim, smatrali da saradnja sa zemljama ovog regiona ima „stabilnu putanju" i da prije sređivanja svih unutarevropskih institucionalnih problema, ništa u odnosima EU-Mediteran nije potrebno mijenjati.
Francuska inicijativa
Na iznenađenje većine evropskih lidera, francuski predsjednik Nikolasa Sarkozija/Nicolas Sarkozy je na samitu EU održanom u martu 2008. godine u Briselu prvo izazvao pometnju, a zatim prvo uz njemačku podršku, ubrzo pridobio naklonost i ostalih evropskih lidera. Sarkozi je predložio da se umjesto dotadašnjeg Barcelonskog procesa ili Euro-mediteranskog partnerstva uspostavi Metiranska ili Sredozmena unija. Po nalogu Evropskog vijeća (šefovi država ili vlada) Evropska komisija je već 20. maja izašla pred Evropski parlament s prvim prijedlogom dokumenta o osnivanju Mediteranske unije. Umjesto dotadašnjih 35 članica Barcelosnkog procesa, predloženo je da Mediteransku uniju sačinjava 44 zemlje južnosredozemnog pojasa, među kojima su i Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Hrvatska. Za datum formalne inauguracije Mediteranske unije (održavanje ‘konstitutivnog samita') određen je 13. juli, a mjesto svečanosti, naravno, Pariz.
Budućom Mediteranskom unijom obuhvaćene su sve članice Evropske unije (EU-27), 13 zemalja iz dosadašnjeg Barcelosnkog procesa (Albanija, Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Liban, Libija, Maroko, Mauritanija, palestinska teritorija, Sirija, Tunis i Turska), tri spomenute balkanske zemlje i Monako.
Alternativni oblici integracije?
Mnogi dobri poznavaoci Evropske unije i njenih politika, uključujući i značajnu grupu evropskih poslanika osudilo je ovakvu inicijativu Francuske, smatrajući da se stvaranjem Mediteranske unije pribjegava alternativnim modelima regionalnih integarcija kako bi se našla kakva-takva formula za odlaganje ili potpuno odbacivanje turskih zahtjeva za prijem u 'pravu' Uniju.
Prema tvrdnjama Evropske komisije, takve „spekulacije" nisu osnovane. Tvrdi se takođe da osnivanje Mediteranske unije niukom slučaju neće ići u pravcu poništavanja Deklaracije o Barcelona procesu, već naprotiv - ka reafirmaciji svih dostignutih vrijednosti takve inicijative u sektoru ekonomskih odnosa, Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (CFSP), a posebno u borbi protiv savremenih oblika globalnih prijetnji kao što su terorizam, organizirani krimiral, ilegalna trgovina oružjima za masovno uništenje itd.
"Što više budemo pomagali razvoj Juga, manje će odatle biti imigranata kod nas. Što budemo omogućili veći prosperitet u tom regionu, obezbijedit ćemo manje terorizma i kriminala i tamo i ovdje. Ako budemo imali pravu infrastrukturu u Mediteranskoj uniji, to će biti velika dobit za pomorsku sigurnost svih nas i za razvoj turizma. Dakle, doista sam uvjerena da će projekat biti od koristi za obje strane", izjavila je evropska komesarka za međunarodne odnose, Benita Ferereo-Valdner/Benita Ferrero Waldner u Evropskom parlamentu, obrazlažući 20. maja 2008. godine projekat Mediteranske unije.
Nije sve po volji Francuske
Prema prvobitnom prijedlogu francuskog predsjednika Nikolasa Sarkozija, Mediteransku uniju su trebalo da čine samo one članice Unije koje imaju izlaz na Sredozemno more i zemlje južnog Sredozemlja. Tome su se, međutim, usprotivile ostale zemlje EU na čelu s Njemačkom, pa je na temelju dvomjesečnih konsultacija nastao najnoviji prijedlog Evropske komije koji je na koncu, s dozom gunđanja, podržala i Jelisejska Palata.
Barcelona proces - Mediteranska unija se konačno temelji na multilateralnom partnerstvu, fokusirajući se prvenstveno na regionalne i trans-nacionalne projekte koji bi trebalo da povećaju potencijal za regionalnu integraciju i koheziju. On nije alternativa evropskim integracijama, već "komplementaran proces bilateralnih odnosa EU sa svakom od zemalja Mediterana, koji će biti nastavljeni u okviru već započetih integracionih pregovora, ili onih koji će biti tek otvoreni, uključujući i regionalnu politiku EU, Proces stabilizacije i pridruživanja sa zemljama Zapadnog Balkana, pretpristupne i pristupne pregovore.