Prema mojim diplomatskim izvorima, većina ambasadora u Upravnom odboru Vijeća za provedbu mira u Bosni i Hercegovini (PIC) zalaže se za "osudu referenduma kao destabilizirajućeg i neustavnog načina provjeravanja volje srpskog naroda u Bosni i Hercegovini", dok nekoliko stalnih članica PIC-a insistira na "konkretnijim mjerama koje bi mogle ići sve do zabrane samog čina održavanja referendumskog glasanja, bez obzira na moguće posljedice".
Niko od članova PIC-a, međutim, ne zna u ovom času kakva bi mogla biti praktična provodivost "konkretnijih mjera" i kakve su moguće reakcije vlasti u Banja Luci.
Najveći stepen saglasnosti tokom dosadašnjih diplomatskih konsultacija postignut je oko toga da se ishod referenduma unaprijed može pretpostaviti, te da takav, očekivano pozitivan ishod referenduma, ako ga bude, članice PIC-a neće formalno priznati kao političku činjenicu, s izuzetkom Ruske Federacije i Srbije kao jednog među garantima Mirovnog sporazuma.
Formalna i neformalna diplomatija je kao i obično prekasno na nogama, s nikakvim izgledima da suštinski anulira dugotrajnu, vrlo sistematičnu, javnu kampanju za jednonacionalni plebiscit o entiteskom prazniku koji, što je i najvažnije u svemu ovome, ima neskrivena obilježja Dana državnosti tog entiteta.
Bez obzira što većina domaćih i stranih posmatrača vjeruje da ovakva provjera javnog mišljenja u srpskom narodu u BiH ima prvenstveno predizborni učinak, politička poruka i statistički rezultat referenduma ostat će zapisani kao putokaz ka konačnoj disoluciji Bosne i Hercegovine i nezavisnosti Republike Srpske, tom "vjekovnom snu" ogromne većine u srpskom narodu. Slažem se s izjavom jednog vrlo iskusnog hrvatskog političara i bivšeg predsjednika Republike Hrvatske koji me je nedavno u Sarajevu podsjetio da i maratonska utrka počinje prvim korakom.
Međunarodna zajednica, koja od svake politike najviše voli realpolitiku, već je imala priliku kumovati realizaciji scenarija međunarodno-pravnih presedana i u našem bliskom okruženju - prvo na Kipru 1974., a prije osam godina i na Kosovu.
Potrebno je ovom prilikom ukazatii i na faktor političke spektakularizacije samog referenduma, te ulogu Vijeća za implementaciju mira, Visokog predstavnika i Ureda OHR-a.
Prema dosadašnjem ponašanju Visokog predstavnika u vezi s referndumom, ali i po njegovom generalnom nečinjenju u posljednjih 4-5 godina, domaća i međunarodna javnost je ubijeđena da je Vijeće za provedbu mira (PIC) uvijek u poziciji supremacije u odnosu na gospodina Inzka i da on ništa ne može učiniti bez saglasnosti PIC-a bez obzira da li ovo tijelo bilo sastavljeno na nivou ambasadora ili ministara vanjskih poslova zemalja-članica Vijeća.
To naravno nije tačno. Radi se o smišljenoj javnoj obmani, jer Visoki predstavnik nema obavezu polaganja računa PIC-u kao konsultativnom tijelu međunarodne zajednice bez obzira da li Vijeće činili ministri vanjskih poslova ili ambasadori zemalja-članica PIC-a. Isključivu odgovornost Visoki predstavnik ima prema Vijeću sigurnosti i Generalnoj skupštini UN kojima je dužan podnosti svoje periodične i godišnje izvještaje. Sve drugo su dnevnopolitičke špekulacije, školski primjer medijskog spinovanja i smišljeni politički aktivizam u cilju produkcije i održavanja tenzija kao ključnog faktora ostanka na vlasti postojećih politokratskih rodbinsko-interesnih klanova.