Da li se sjećate svih onih masovnih okupljanja kada su Donald Trump i JD Vance gledali američki narod u oči i govorili mu da kada pobijede na izborima neće više Amerikance zaglibljivati u nove besmislene ratove. Da će za 24 sata izvući Ameriku iz Bidenovog rata u Ukrajini. Da će Amerika ponovo postati velika, da će cijene kućnih potrepština biti dostupnije.
Sjeverna Amerika; Wikimedia Commons
Rat protiv Irana započet 28. februara, samo nekoliko dana nakon Ramazanskog bajrama (jednog od najvažnijih islamskih praznika) a zatim nastavljen u Danima žalosti nakon ubojstva vrhovnog vođe ajatolaha Ali Hamneia (Dani žalosti u Iranu imaju posebnu duhovno-religijsku težinu u ujedinjenju nacije više nego i jedan drugi događaj). To je samo jedan od ratova koje je Donald Trump započeo u prvih 15 mjeseci svog drugog mandata. Neke fantomske ratove je „završio“, a neke nove kako najavljuje planira uskoro otvoriti dovodeći tako i Ameriku i američke vojnike i američke građane u nove nepredvidive sigurnosne rizike.
Postaje li svijet opasno mjesto za Ameriku i Amerikance?
Američki vojnici već ginu na frontovima za koje je Trump obećao da ih neće otvoriti. Amerikancima kod kuće je već osigurao nezabilježeno poskupljenje troškova života (na ovaj dan benzin je skuplji za 1 dolar po galonu u odnosu na cijenu prije napada na Iran, galon benzina košta 4 dolara!), a onima u dijaspori, u vojnim bazama i diplomatskim misijama osigurao je na žalost dugoročnu neizvjesnost i strah od potencijalne odmazde iz mnogih pravaca: od vjerski ideologiziranih fanatika; preživjelih žrtava američkih bombardiranja, izgladnjivanja i ponižavanja; od današnjih dječaka i djevojčica koji će odrasti i koji bi možda mogli postati osvetnici, što niko normalan, naravno, ne želi.
Ono što se već danas možda ne može vidjeti iz Amerike ali se kristalno jasno može vidjeti izvan nje jeste da svijet postaje sve opasnije mjesto za život općenito, a za Ameriku i Amerikance opasnije nego što je ikada do sada bilo. Svijet nije za to kriv. Najviše su krivi Amerikanci koji biraju svoje lidere, senatore i kongresmene, koji plaćaju medije u kojima javne informacije i diskursi, bilo liberalnih bilo konzervativnih medijskih blokova - ne odražavaju američku i globalnu stvarnost već je nepopustljivo oblikuju i dijabolički konstituišu i promovišu.
Šta je Trumpov plan?
Postavlja se stoga logično pitanje: kakav je to onda Trumpov plan kada je na unutarnjem terenu toliko neiskren, a na vanjskopolitičkom toliko razuzdan, impulsivan, spektatorski-teatralan i agresivan? Da učini Ameriku ponovo velikom tako što će sve slabije zemlje razrušiti bombama? Tako što će neospornom silom američke vojske preoteti resurse svima slabijima kao Venecueli početkom godine, ili što je ishitreno bio naumio učiniti s Grenladom? Tako što će nastaviti uništavati Iran pod lažnom optužbom da je nuklearna prijetnja „svakoj zemlji i svijetu“? Što će dopustiti Izraelu da i dalje odbacuje međunarodnu kontrolu nad svojim nuklearnim programima koji se decenijama skrivaju od Međunarodne agencije za atomsku energiju, od svjetske javnosti i od uspavanog UN-a?
Da li je američka vanjska politika, doista, prvenstveno podređena izraelskim lobističkim krugovima (kako se u javnosti sve glasnije indicira) kako bi se ostvarile ambicije velikoizraelskih cionističkih krugova i ratobornog Benjamina Netanyahua? Ili se ipak radi o apsurdnom odsustvu bilo kakve konzistentne unutarnje i vanjskopolitičke strategije SAD-a na čelu s Trumpom koji čini se teško može razumjeti da država nije privredna korporacija!
Povratak institucijama
Jesmo li zaboravili i to da je Donadl Trump upravo onaj američki predsjednik koji je pocijepao nuklearni sporazum sa Iranom čim je preuzeo svoj prvi predsjednički mandat uz obrazloženje „da to nisam učinio ja, teroristički režim Irana bi već imao desetine nuklearnih bombi i bio bi prijetnja cijelom svijetu“. S identičnim obrazloženjem Trump sada opravdava aktuelni rat „kojeg nije bilo moguće izbjeći“, ali zašto je to moralo biti baš tako još izbjegava pojasniti.
Da se ipak radi o već davno prokuženom pravdanju flagrantnog kršenja međunarodnog prava i moralno neprihvatljivih postupaka od bilo koje države a osobito one koja pretenduje ostati globalni igrač, potvrdio je upravo Trumpov prvi diplomat Marco Rubio: „Rat SAD-a protiv Irana je izuzetno hrabar potez koji koristi cijelom svijetu,spriječili smo Iran da dođe do nuklearnog oružja“, rekao je dva dana prije kraja prvog mjeseca agresije koja je počela 28. februara i čiji kraj pod američkim uslovima nije na vidiku.
Iako niko releventan pa ni Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) nije dokazao da Iran raspolaže nuklearnim oružjem ili visoko obogaćenim uranijumom za vojne svrhe, izraelsko-američki državni terorizam protiv „terorističkog režima u Teheranu“ (D. Trump) nastavlja se i „mogao bi trajati još četiri do šest sedmica“ (M. Rubio) iako je od prvog dana rata bilo jasno da je Kongres svjesno preskočen u odlučivanju i o početku i o svršetku rata ovolikih razmjera.
Predstavnički dom i Senat su jedine ustavnopravne instance u Americi koje mogu zaustaviti ovaj neopravdani rat. Ali ovakvi američki Domovi to, očigledno, za sada ne žele jer su i medijski i politički narativi u SAD-u decenijama dominantno propagandni, rijetko nepristrasni, preideologizirani su i premalo akademski-neutralno analitični. Ne čuje se u Americi da je međunarodno pravo na kojem svjetski poredak počiva od kraja 2. svjetskog rata prekršeno već samim napadom na drugu zemlju, koliko god režim u toj zemlji bio okrutan, američkoj javnosti predstavljan kao strašan, nedemokratski i neposlušan prema Americi!
Potez je na Amerikancima
Na sva gore postavljena pitanja i na ona koja bi se s protokom vremena mogla početi postavljati u vezi s Amerikom, prave odgovore mogu dati ponajprije američka administracija, Kongres, Pentagon i, kao svugdje u demokratskim društvima, građani kroz javno djelovanje i na izborima.
Ono što se vjerovatno mnogo bolje može vidjeti izvan Amerike nego iznutra jeste da je Amerika kao vojna i ekonomska supersila, Amerika kao obećana zemlja, ili Amerika kao svjetionik liberalno-kapitalističkog uspjeha počela da gubi oreol neprikosnovenog svjetskog lidera. Još ne i u ogoljenoj statističkoj šemi, u realnim proporcijama u odnosu na druge velike sile i u medijima, ali u svijesti i podsvijesti ljudi i u percepciji sve veće svjetske populacije – vjerovatno da! Igrom profesionalne slučajnosti sredinom marta sam se susretao s ljudima s obje obale Atlantika i bez dvojbe rekoh ovo što rekoh. Kroz medijsku ljušturu s lijevim i desnim ideološkim polom, i kroz višestoljetnu uobrazilju o superman-naciji američki građani to realno za sada ne vide. Jer ne žive s ostatkom svijeta, zgrčeni su u balonu premoćnih medijskih mogula, zarobljeni u vlastite spoznajne okove o nad-narodu, o nad-inteligenciji, o nad-prosperitetu, o nad-uspješnosti, o tehnološkoj, IT i AI nadmoći.
Trumpov promašeni 'pothvat' u Iranu nije uobičajena pentagonski kliširana agresija nadmoćnog Davida protiv Golijata. Ova agresija, koja je po brojnim indikacijama potaknuta iz Tel Aviva, mnogo je više od rutine, i mogla bi poslužiti važnoj historijskoj spoznaji i svrsi.
Izraelsko-američki rat protiv Irana mogao bi biti dokaz da su pokušaji obnove dosadašnje ere neupitnog unipolarnog (američkog) liderstva uzaludni. Novi svijet je u stvaranju i kako sada stvari stoje, ne samo da neće više biti unipolarni, nego vjerovatno nibipolarni, niti uprošćeno-multipolarni već bi najprijemogao biti interesni, difuzni multivektorski poredak u kojem je moć široko raspoređena. Za svaku od vodećih država izazov vjerovatno neće više biti dominacija, a pogotovo ne hegemonija. Glavni izazov bi mogao biti kako postati i biti suigrač u novoj arhitekturi u kojoj ni jedna država, pa i one najveće, najmnogoljudnije ili vojno najjače, neće moći opstati same. Američki pritisak i na Evropu, Kinu, Indiju i Rusiju mogao bi nenamjerno pridonijeti oblikovanju uravnoteženijeg svjetskog poretka u kojem nijedna sila ne dominira nad ostalima.
Zapravo, novi svjetski poredak nijansiran s više geopolitičkih teškaša već živimo. Ta lekcija nije važna samo za ostatak svijeta. Važna je i za Amerikance koji bi s vremenom trebali prihvatiti nove granice moći svoje gorostasne zemlje, te i sami aktivno doprinositi određivanju nove američke uloge u nastajućem globalnom poretku - možda i na način kako je to pokazano zadnjeg martovskog vikenda u više od 3000 gradova širom SAD-a.
Pouke Irana
Kolumnista briselskog portala Euractiv.com Chris Kremidas-Courtney početkom sedmice je napisao da „SAD možda nemaju premca u vojnim sposobnostima, ali njihova sposobnost oblikovanja političkih ishoda pada u sve fragmentiranijim međunarodnom sistemu.Svaka vojna intervencija troši politički kapital. Tako i ova protiv Irana. Saveznici postaju oprezni, neutralne države se povlače, a rivalske sile iskorištavaju turbulencije“. U takvim okolnostima, smatra Kremidas, i vojna akcija u Iranu pruža vidljive demonstracije vojne moći, ali umiruje vjerovatno samo dio američke javnosti jer čak i sa svojim golemim akumuliranim bogatstvom i vojnim sposobnostima, SAD ne može lako pokoriti veliku i otpornu državu bez nuklearne eskalacije, koja ostaje nezamisliva ne samo za sve strane u ovom ratu, već i za druge nuklearne sile i svijet.
Slično misli i Timofej Bordačev, javno sve prisutniji programski direktor geopolitičkog kluba Valdai i specijalista za međunarodne odnose. “Scenariji američkog kolapsa kao velesile pripadaju području fantastike. Za Rusiju, Kinu, Indiju i ostale velike i srednje sile pravo pitanje nije hoće li SAD ostati središnji akter u globalnoj politici, nego kako će se uklopiti u novi međunarodni poredak koji se stvara”.Da bismo razumjeli taj položaj, nastavlja on, „mogli bismo se poslužiti medicinskom analogijom: SAD nalikuje na neoplazmu u globalnom političkom organizmu. No za razliku od medicine, postojanje takva “tumora” ne mora nužno uništiti cijeli sistem. Umjesto toga, on se ugrađuje u razvoj organizma, zauzimajući posebnu i jedinstvenu ulogu“.
Bordačev zaključuje da su historijske okolnosti koje su nakon 2. svjetskog rata omogućile dosadašnju američku prevlast uglavnom nestale i da više „ne postoje objektivni razlozi zbog kojih bi druga središta moći mogla ostati iza. Kao rezultat toga, SAD bi vremenom mogao postati normalniji učesnik svjetske politike, a svakako ne i njezina dominantna sila”.
Hoće li Amerika postati „normalnija“? Ako je odgovor da, preformatiranje svjetskog poretka koje je u toku ne bi trebalo nužno izazivati nove velike sukobe poput sadašnjih u Ukrajini i Iranu, ne isključujući istovremeno fragmentarne ratne razmirice poput aktuelnih između Pakistana i Afganistana i poput bezbrojnih unutarafričkih sukoba. I Zapadni Balkan bi u tom slučaju bio sigurniji. Pojedine svjetske nacije bi, na žalost, i dalje trpjele ratno nasilje, ali čovječanstvu dugoročno ne bi prijetio treći globalni sukob s apokaliptičnim posljedicama.