Na Praznik rada 2006. godine, Finska, Španija, Portugal i Grčka otvorile su svoja tržišta rada za radnike iz zemalja koje su u EU ušle 1. maja 2004. godine. Ove zemlje su se tako priključile Britaniji, Irskoj i Švedskoj koje su svoja tržišta rada za osam, od ukupno deset novih članica EU, otvorile zajedno s takozvanim „velikim proširenjem“.
Proširenje od 1. maja 2004. je bolje od svih ogledala pokazalo kolike su razlike u životnom standardu starih i novih članica Unije
Na Praznik rada 2006. godine, Finska, Španija, Portugal i Grčka otvorile su svoja tržišta rada za radnike iz zemalja koje su u EU ušle 1. maja 2004. godine. Ove zemlje su se tako priključile Britaniji, Irskoj i Švedskoj koje su svoja tržišta rada za osam, od ukupno deset novih članica EU, otvorile zajedno s takozvanim „velikim proširenjem“.
Francuska, Njemačka i Austrija i dalje predvode drugu polovinu zemalja koje namjeravaju i ubuduće zadržati ograničenja za ulazak stranih radnika, osim sa Malte i Kipra. Austrija i Njemačka tvrde da se, zbog geografskog položaja, nalaze u znatno drugačijoj situaciji od Britanskog Kraljevstva ili Portugala. Zvanični austrijski stav je da se tržište rada za ekonomski siromašnije zemlje, poput susjedne Slovačke, može otvoriti tek kada se umanji ogromna razlika u životnom standardu, odnosno kada ojača slovačka privreda, za što će, kako se smatra u Beču, trebati još dosta vremena.
Iako je sloboda kretanja radne snage jedan od temelja sporazuma o Evropskoj uniji, bojažljivije članice Unije, naročito Austrija i Njemačka su zabrinute da njihova tržišta rada ne bi mogla pretrpjeti nalet jeftine radne snage iz zemalja Istočne Evrope, jer bi pridošle kolone radnika dodatno umanjile šanse za zapošljavanje vlastitih radnika. Takva strahovanja su svojedobno i dovela do usvajanja posebnog Sporazuma na nivou Evropske unije o tzv. prelaznom periodu u kojem stare članice imaju pravo ograničenja ulaska radnika iz osam od ukupno deset novoprimljenih zemalja. (Zašto su od novih zemalja članica samo državljani Malte i Kipra dobili slobodu zapošljavanja u EU odmah nakon proširenja, posebno je pitanje i velika tema za drugu raspravu.)
Sporazumom iz 2004. godine je dogovoreno da stare članice EU mogu da otvore svoja tržišta rada za osam novih zemalja Centralne i Istočne Evropi, ili da uvedu ograničenja koja bi u prvoj fazi restrikcije trajala dvije godine nakon proširenja. Po isteku ove zabrane, ograničenja je moguće produžiti za još tri godine (do 1. maja 2009) a zatim i za još dvije godine (do 1. maja 2011). Tokom posljednje dvije godine restrikcije, međutim, sve stare članice bi morale da dokažu da bi priliv stranih radnika iz novoprimljenih zemalja mogao „ozbiljno poremetiti“ njihova tržišta radne snage.
Osam bivših komunističkih zemalja koje su se priključile EU 2004. godine pozvale su stare članice da ukinu ograničenja, tvrdeći da su ona diskriminirajuća. Nakon što su Mađarska, Poljska i Slovenija uvele recipročna ograničenja, Belgija, Francuska i Luksemburg su počele da razmatraju postepeno (sektorsko) ukidanje restrikcija. Austrija, Danska i Njemačka, međutim, nastavljaju po svome prije svega zbog unutrašnje nezaposlenosti ili iz straha (Danska) da se relativno visoka stopa zaposlenosti ne poremeti. Italija se opredijelila za povećanje kvote za strane radnike, dok je Holandija odložila konačnu odluku do kraja 2006.
Istraživanja sprovedena u Velikoj Britaniji pokazuju da su poslodavci, zbog znatno niže cijene rada i veće motiviranosti pridošlica, ostvarili značajnu ekonomsku korist od priliva stranih radnika poslije proširenja EU. Istraživanje Fondacije Džozef Rauntri (Joseph Rowntree Foundation) otkrilo je da visokokvalificirani radnici iz novih članica EU uzimaju i mnogo slabije plaćene poslove koji su namijenjeni za niskokvalificiranu radnu snagu, koje Britanci u pravilu ne prihvataju.
Evropska komisija je u februaru 2006. objavila vlastiti izvještaj u kojem se navodi da je priliv radnika, uglavnom iz Istočne Evrope, bio stimulativan za ekonomije Irske, Švedske i Velike Britanije.
Do 1. maja 2011. sve ˋstareˋ članice bi morale da ukinu ograničenja za radnu snagu iz svih deset novoprimljenih članica Evropske unije.