Bruxelles, 02. januarara/siječnja 2007. - Tokom 2007. godine Evropsku uniju su posebno obilježili neuspjeh ustava, promjena državnih čelnika u nekoliko najjačih članica Unije, odumiranje socijalne države, slabi rezultati na Balkanu i (po uzoru na SAD) ubojstva u školama.
Ipak, Evropska se unija izvukla iz dvogodišnje blamaže poraza zajedničkog ustava, redukcijom demokracije, jer će Superdržava ubuduće manje pitati svoje članice, a još manje svoje građane. Ustav je većim dijelom, kažu euroskeptici, prepisan u Lisabonski (Reformski) ugovor, ali on neće biti ponuđen stanovništvu država članica na referendumu ako u njima postoji opasnost da propadne. No, drugo nije bilo ni moguće. Onakva kakva je bila nakon propasti Ustavnog prijedloga nije mogla funkcionirati , pogotovo poslije dva posljednja proširenja.
Nicolas Sarkozy postao je novi predsjednik Francuske, izgleda, u pravo vrijeme jer je Francuzima počela smetati tromost i neefikasnost EU. Zaključio je da se sukobi s Washingtonom ne isplate i da podrivaju osovinu u koju vjeruje. Njegovo približavanje Bushu, kako je sam rekao, temelji se na sličnosti njihova dva karaktera i viziji zapadne dominacije u svijetu. To potvrđuje i obostrano nizak prag tolerancije prema uglavnom islamskim imigrantima koji se odbijaju asimilirati i izazivaju nerede u predgrađima francuskih gradova. I kojih će tek biti!
Nasuprot tome, Britanci su svoga dugogodišnjeg premijera Tonny Blaira ispratili nezadovoljni zbog pretjerane bliskosti s američkim predsjednikom. Njegova stranka nezadovoljna je jer se nije potrudio profilirati uvjerljivog nasljednika kako bi ostali na vlasti i nakon Blairova oproštaja. Što se Evropske unije tiče, pridavali su joj važnosti onoliko koliko im je odgovaralo. Blairu treba priznati da je u euroskeptičnoj sredini napravio puno za promociju evropske ideje, kao i da se trudio oko ekoloških tema do kojih njegov patron s druge strane Atlantika drži koliko i do zrnca pijeska u naftom bogatom Texasu.
Èovjek kojeg je američki Time proglasio čovjekom godine, ruski predsjednik Vladimir Putin, dokazuje da je apsolutna vladavina moguća i kad niste u diktaturi. Rast cijena nafte i ovisnost Evrope o ruskom plinu pridonijeli su povratku Rusije na veliku scenu, ali jednako toliko i Putinove populističko-makijavelističke metode i lakoća kojom pomiče figure na političkoj ploči umijećem kojim je približno jednako nizak i povučen Napoleon u svoje vrijeme povlačio figure na bojištima.
Polagano odumiranje socijalne države izazvalo je štrajkove i prosvjede diljem Evropske Unije, a vijesti sa zadnjih stranica često su se gurale na naslovnice: ubojstva u školama uvezena su iz Amerike u Evropu, u Finsku, čedomorstva u Njemačkoj, otmice djece u Belgiji, Portugalu... Jedni kažu: Kraj svijeta se bliži jer morala više nema. Vjera se ugurala u politiku, a izišla iz čovjeka. Drugi tvrde da je okrutnost svojstvena čovjeku oduvijek, a da medijski reflektori samo pojačavaju dojam. Možda je to točno, ali ne sjećamo se da se prije 50-ak ili manje godina pucalo u školama. (Tekst je, u djelimičnoj preradi, preuzet od HRT-a).