Vanjska trgovina
Ekonomske aktivnosi koje se odnose na kupovinu, prodaju i posredovanje robe između dvije ili više država. Vanjska trgovina se dijeli na izvoznu, uvoznu i tranzitnu. Da bi se transakcije robom mogle tretirati vanjskom trgovinom, bitan je prijelaz preko carinske granice. Vanjskom trgovinom se smatraju i reeksport (uvoz radi dorade i ponovnog izvoza) i reimport (izvoz radi dorade i ponovnog uvoza).
Evropska unija štiti svoju vanjsku trgovinu carinskim mehanizmima, prelevmanima (promjenjive uvozne dažbine) i necarinskim odlukama o kvalitetu, pakovanju, označavanju itd. čime se takođe utječe na priliv roba na njeno tržište. Učinak vanjskotrgovinskih aktivnosti najčešće se izražava putem vanjskotrgovinskog bilansa.
Veto
Pravo države, organizacije ili pojedinca da svojim glasom može onemogućiti donošenje ili djelovanje nekog zakona, konvencije, ugovora ili drugog domaćeg ili međunarodnog pravnog akta, ukoliko u tom trenutku ne odražava vitalne interese te države, grupe ili pojedinca, ili ako takav zakonski akt nije usvojen jednoglasno.
Od osnivanja Ujedinjenih nacija, pravo veta je zadržano u Vijeću sigurnosti, u kojem svaka od pet stalnih članica (SAD, Velika Britanija, Francuska, Kina i Rusija) ima pravo da uloži veto i zatraži obustavu izvršenja neke odluke s kojom se ne slaže. Između 1965. i 1985. godine i u Evropskoj uniji je takođe često potezano pravo veta, a s primjenom veta počelo se 1963. kada je je tadašnji francuski predsjednik De Gol/de Gaulle prekinuo pregovore o širenju Zajednice na Veliku Britaniju, Irsku, Dansku i Norvešku, zbog neslaganja s prijemom Velike Britanije, koja je, po njemu, bila isuviše naklonjena Sjedinjenim Državama.
U junu 1965. već je nametnuo i bojkot sastanaka Vijeća evropske unije zbog neslaganja s prijedlozima agrarne politike, od kada je ovaj slučak poznatiji kao "kriza prazne stolice". Kriza je okončana tek u januaru 1966. takozvanim "luksemburškim kompromisom". Francuska vlada potvrdila je svoje pravo na veto u situacijama kada su u pitanju interesi "od značaja za jednu ili više država članica", a drugih pet članica tadašnje Šestorice su potvrdile da će postupati po odredbama ugovora koje se odnose na glasanje po principu kvalificirane većine. Za Francusku, međutim, primarno pitanje nije ni bilo glasanje u Parlamentu, već mogućnost zaustavljanja odluka u Vijeću. Cijele naredne dvije decenije, dominirala je logika zvaničnog Pariza, zbog čega se "luksemburški kompromis" često opisuje i kao "luksemburški veto". Tek od sredine 1980-tih, princip kvalificirane većine u donošenju odluka počinje se primjenjivati u oblasti jedinstvenog tržišta, da bi danas bio dominantan princip za najveći dio zakonodavnih odluka.