Pakt o privrednoj saradnji crnomorskih zemalja - BSEC (Black sea Economic Co-operation Pact)
Utemeljen je 1992. godine potpisivanjem Deklaracije o crnomorskoj saradnji. Okuplja države oko Crnog mora sa ciljem održavanja mira, stabilnosti i privrednog razvoja, kao i saradnje i razvijanja dobrosusjedskih odnosa u regionu. Èlanice Pakta su: Albanija, Azerbejdžan, Bugarska, Grčka, Gruzija, Jermenija, Moldavija, Rumunija, Turska i Ukrajina. Pakt razvija multilateralnu saradnju tih država u cilju ekonomskog, tehnološkog i socijalnog napretka, podstiče trgovinsku saradnju i slobodno preduzetništvo. Organizaciona struktura ujedinjuje međuvladinu, međuparlamentarnu, poslovnu, finansijsku i akademsku dimenziju. Odluke u sklopu Pakta donose se na sastancima ministara vanjskih poslova država članica (Meeting of Ministers of Foreign Affairs, MMFA), a pripremaju se na sastancima visokih zvaničnika. Razne radne grupe imaju ulogu pomoćnih organa, a zadatak im je priprema projekata i aktivnosti u pojedinim oblastima. Predsjedavanje BSEC-om odvija se abecednim redom i mijenja svakih šest mjeseci. U martu 1994. godine u Istambulu je ustanovljen Stalni međunarodni sekretarijat (Permanent International Secretariat) BSEC-a. Međuparlamentarna saradnja ostvaruje se u Parlamentarnoj skupštini ove regionalne asocijacije.
Pakt o stabilnosti i rastu (Stability and Growth Pact)
Šefovi država i vlada EU dogovorili su se na samitu u Amsterdamu 1997. godine da pojačaju napore u vezi s koordinacijom politike svojih članica prema deficitu u javnom sektoru. Srednjoročni cilj je bio da se budžetski prihodi i rashodi što je moguće više usklade, po mogućnosti poravnaju, a u najboljem slučaju da se ostvari suficit. Sve je ovo prepušteno u nadležnost novoosnovanog Pakta za stabilnost i rast, a u slučaju da neke članice odstupe od ove politike i dopuste da njihov deficit premaši gornju granicu od 3% nacionalnog bruto proizvoda, predviđene su visoke novčane kazne. Isprika mogu biti samo katastrofalne elementarne nepogode ili recesija u privredi koja je izazvana vanjskim, globalnim faktorima. Cilj Pakta je spriječiti da jedna ili nekoliko zemalja Unije, svojim lošim upravljanjem, ne "izveze" inflaciju i monetarnu nestabilnost u cijeloj Uniji. Nadležno vijeće je obavezano da ugroženoj članici pomogne u iznalaženju najboljeg rješenja i da joj dopusti "popravni ispit" u roku od godinu dana, a ako se stanje ne svede u granicu dozvoljenog budžetskog deficita, Pakt stabilnosti preporučije Vijeću određivanje novčane kazne koja se naplaćuje iz neoročenih depozita kažnjene članice. Najveću takvu prijetnju, krajem 2003. godine izbjegle su dvije najjače članice EU - Njemačka i Francuska, čiji su deficiti u tekućoj budžetskoj godini bili prekoračili gornju granicu od 3% nacionalnog bruto proizvoda. Italija je takođe u tom momentu bila pred vratima kazne. Vijeće je, međutim, odlučilo da se ovim zemljama omogući da se do 2006. godine vrate u granice dopuštenog deficita. To je navelo mnoge ekonomske stručnjake Unije i samu Komisiju da oštro reagiraju u cilju spasavanja Pakta. Ima, međutim, i mišljenja da je ova forma borbe za očuvanje ekonomske i monetarne stabilnosti prevaziđena.
Pakt o stabilnosti i rastu nema ničeg zajedničkog s Pakotom za stabilnost u jugoističnoj Evropi.
Pariška povelja za novu Evropu
Međunarodnopravni dokument o odnosima između država i naroda u "evropskom prostoru". Usaglašena je na zasjedanju Konferencije o evropskoj sigurnosti i saradnji u Parizu 19-21. novembra 1990. godine. Prihvatile su je sve evropske zemlje osim Albanije, sve članice EU, te SAD i Kanada. Poveljom su utvrđena pravila ponašanja u spornim situacijama i poremećajima koji bi mogli uzdrmati stabilnost evropskog prostora. Pa ipak, rat na prostoru bivše Jugoslavije koji je uslijedio samo pola godine kasnije, iznenadio je sve potpisnice.
Pariška povelja se i pored toga smatra korakom naprijed u odnosu na Završni dokukment iz Helsinkija od 1975. godine, kada su i počeli ozbiljniji pregovori o globalnim evropskim pitanjima.
PDV, Porez na dodanu vrijednost (Value Added Tax - VAT)
Porez na vrijednost dodanu na cijenu proizvoda u trgovinama i na cijenu većine usluga, ili jednostavno rečeno - porez na promet s tim da se u svakoj fazi oporezivanja umanjuje osnovica za onaj dio koji je već jednom oporezovan. Time se izbjegava višestruko oporezivanje, a efekat je povećanje konkurentne sposobnosti privrede.
Sve članice Evropske unije su obavezne na PDV u visini od 15 do 25% na sve proizvode i usluge, uz samo izuzetna odstupanja od ovog pravila. Od prikupljenog PDV-a svake zemlje članice EU, 1% se uplaćuje u zajednički budžet u Briselu/Bruxelles u vidu "vlastitog prihoda" odnosno "vlastitih izvora" Unije. Sve odluke o visini poreza i načinima prikupljanja, u EU se donose na osnovu jednoglasnosti svih članica. Nacrt prvog EU ustava predlaže da se odluke iz ove oblasti donose kvalificiranom većinom.
Postupak suodlučivanja
Vrsta procedure odlučivanja (uz postupak konsultacija i saradnje kao i pristanak Parlamenta) uveden Ugovorom iz Mastrihta. Tim postupkom daje se veća mogućnost Evropskom parlamentu u usvajanju pravnih instrumenata, zajedno sa Vijećem ministara. Time je data veća zakonodavna vlast Parlamentu (u odnosu na Komisiju) u oblasti funkcioniranja Evropske centralne banke, izborne procedure u tijelima EU, nekih međunarodnih sporazuma, prijema novih članica, slobodnog kretanja radnika, unutrašnjeg tržišta, obrazovanja (podsticajne mjere), zdravstva (podsticajne mjere), zaštite potrošača, trans-evropske mreže (smjernice), zaštite životne okoline (opšti program aktivnosti), kulture (podsticajne mjere) i istraživanja. Ugovorom iz Amsterdama postupak suodlučivanja pojednostavljen je i značajno proširen na oblast borbe protiv korupcije i drugih vrsta pronevjere koje bi mogle štetiti finansijskim interesima Unije.
Pristupno partnerstvo (Accession Partnership)
Glavni je instrument pretpristupne strategije zemlje kandidata i EU. Ovaj proces definiralo je Evropsko vijeće u Luksemburgu 1997, a sastoji se od određivanja prioriteta i finansijske pomoći, te drugih priprema za pregovore kandidata kroz proceduru skrininga. (Vidi: Screening). Tim partnerstvom se zajednički određuju kratkoročni i srednjoročni prioriteti na putu ka punopravnom članstvu. Uz pomoć tog instrumenta, određuje se i finansijska pomoć EU za ispunjavanje prioritetnih ciljeva, kao i uslovi za sticanje prava na tu finansijsku pomoć.
Prvostepeni sud (Court of First Instance)
Pridružen je Evropskom sudu 1989. godine, a čini ga 15 sudija - po jedan iz svake države članice. Dodavanjem nove instance nije se promijenila nadležnost Evropskog suda predviđena Osnivačkim ugovorima, već je, da bi se rasteretio njegov rad, uspostavljena nadležnost Prvostepenskog suda za sve tužbe koje podnose pravna i fizička lica iz država članica. Na presude prvostepenog suda postoji mogućnost žalbe Evropskom sudu. Poznat je i kao Sud prve instance.