Balkan
U političkom značenju, Balkanom se smatra područje jugoistočne Evrope koje čine: Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Crna Gora, Makedonija, Rumunija i Srbija. Geografski, međutim, Balkan se dijeli na zapadno-balkanske zemlje (zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije, minus Slovenija, plus Albanija), i na jugoistočno-balkanske zemlje (Bugarska i Rumunija). Ove dvije zemlje su 2. aprila 2004. postale članice Sjevernoatlantskog saveza (NATO). U odnosima s EU imaju status kandidata, a prijemu u Uniju nadaju se do kraja 2007. godine.
Barcelona proces
Nakon 20 godina stalnog unapređenja bilateralnih trgovinskih odnosa između Evropske unije i partnerskih zemalja mediteranskog područja, na konferenciji ministara vanjskih poslova u Barceloni 27. i 28. novembra 1995. godine dogovorena je “nova faza partnerstva” kojom su “proširene i produbljene veze bilateralnih, multilateralnih i regionalnih odnosa”. Taj novi proces kooperacije nazvan je Barcelona proces ili Euro-mediteransko partnerstvo (Euro-Mediterranean Partnership). Euro-mediteranskim procesom obuhvaćeno je 12 zemalja južnog i istočnog Mediterana: tri zemlje Magreba: Alžir, Maroko, Tunis, zatim šest zemalja Mašrika: Egipat, Izrael, Jordan, Palestinski teritorij, Liban, Sirija, te Turska, Kipar i Malta. Libija je do početka 2004. imala status posmatrača, a nakon naglog zaokreta u vanjskoj politici ove zemlje, njen vođa, pukovnik Muamer Gadafi/Mummar Gaddafi, obavijestio je predsjednika Evropske komisije, Romana Prodija, 27. februara, da je Libija spremna “na momentalni početak rada u okviru Barcelona procesa”. Glavni ciljevi Euro-mediteranskog partnerstva su: uspostava zajedničke Euro-mediteranske zone mira i stabilnosti zasnovane na fundamentalnim principima demokratije, uključujući i poštovanje ljudskih prava; stvaranje uslova za ekonomski prosperitet, uključujući i režim slobodne trgovine između EU i partnerskih zemalja, kao i između samih mediteranskih zemalja; te jačanje baze ljudskog potencijala, bolje razumijevanje među kulturama i razvoj slobodnog civilnog društva u cjelini.
Bijela knjiga (White paper)
Bijela knjiga je vrsta dokumenta Evropske komisije koji sadrži prijedloge planiranih akcija Zajednice u određenim oblastima zajedničke politike. Ponekad Bijela knjiga slijedi Zelenu knjigu, koju Komisija izdaje kako bi počela proces konsultacija, rasprave i usklađivanja o važnim pitanju na evropskom nivou. Ovaj je termin posebno aktuelan od 1985. godine kada je tadašnji predsjednik Komisije Žak Delor/Jacques Delors, zatražio izučavanje razloga zaostajanja EU u odnosu na glavne konkurente – SAD i Japan. Dokument je ozvaničen kao Bijela knjiga s dugim podnaslovom “Rast, konkurentnost i nezaposlenost – Izazov i putevi u 21. vijek”. Bijelom knjigom su definisana sva osnovna načela uspostavljanja “velikog unutrašnjeg tržišta najkasnije do 1993. godine”. Jedinstveni evropski akt iz februara 1986. ozvaničio je ovaj ambiciozni plan i legalizirao nove zajedničke propise za njegovu realizaciju. Bila je to prva radikalna ekonomska reforma Unije i velika nada u ponovno oživljavanje evropske dinamike. Po ovom iskustvu, Komisija je nakon Pada Berlinskog zida objavila i Bijelu knjigu za zemlje centralne i istočne Evrope, kao vodič za usklađivanje zakonodavstva tih zemalja u području uređenja unutrašnjeg tržišta. Taj dokument obrađuje 23 od ukupno 33 poglavlja sadržanih u Acquis-u Evropske unije. Najnovija je “Bijela knjiga o evropskom upravljanju” koju je Komisija objavila u ljeto 2001. godine, kojom se podstiče dalja demokratizacija EU i uključivanje što većeg broja građana u procese odlučivanja.
Beneluks (Benelux)
Naziv za carinsku, a kasnije ekonomsku uniju Belgije, Nizozemske i Luksemburga (BE-NE-LUX).
Pripeme za osnivanje trojne unije počele su tokom Drugog svjetskog rata, kada su izbjegličke vlade, krajem oktobra 1943. u Londonu, potpisale takozvani Monetarni sporazum. Godinu dana kasnije, takođe u Londonu, potpisana je i Carinska konvencija, kao odlučujući korak ka trojnoj uniji. Međutim, ovaj akt je počeo s praktičnim djelovanjem skoro dvije i po godine nakon rata, 1. januara 1948. Tada su ukinute sve trgovinske barijere unutar novostvorene unije i uspostavljena zajednička carinska tarifa prema trećim zemljama. Nakon serije drugih sporazuma i njihove uspješne primjene, 3. februara 1958. potpisan je i Ugovor o ekonomskoj uniji o slobodnom kretanju roba, radne snage, kapitala i usluga. Zemlje Beneluksa su suosnivači Evropske unije, a njihova su integrativna iskustva bila značajna u kreiranju jedinstvene ekonomske, a kasnije i monetarne zajednice na širem evropskom planu.
Budžet EU
Za razliku od međunarodnih organizacija koje ovise o doprinosima država članica, prihod EU po osnovu poreza, carina i direktnih doprinosa i drugih dažbina je obaveza koja proizilazi iz ugovora o Uniji i, kao i sve druge ugovorne obaveze, u nadležnosti je Evropskog suda pravde. Ucjena neplaćanjem obaveza je eliminisana samim principom poštovanja vladavine prava, a ne fizičkim ili drugim mehanizmom prisile. Budžet EU za 2004. godinu usvojen je 18. decembra 2004. većinom glasova u Evropskom parlamentu kao “budžet proširenja”. Ukupan obim budžeta za EU 25-torice je oko 99,7 biliona eura. Iako je brojka ogromna, to je tek 0,98% bruto društvenog proizvoda proširene Unije. U posljednjoj deceniji, zajednički budžet je prosječno bio preko 1,20%, jer je 1999. odlučeno da ne bi smio biti veći iznad 1,27% BDP. Nekada je dvije trećine ukupnog budžeta izdvajano za poljoprivredu. Sada je taj omjer sveden na oko 46,7 milijardi eura, a za kohezioni i strukturne fondove predviđeno je 40,9 milijardi eura. Glavni izvori prihoda EU su: direktni doprinos zemalja članica koji se obračunava srazmjerno ekonomskoj moći i veličini zemlje; dio poreza na dodatnu vrijednost (VAT, Value added tax) ili PDV; carine i druge dažbine na uvoz u EU; te ostali prihodi.
Budžetski proces
Označava saradnju i koordinaciju poteza između Komisije, Vijeća ministara i Parlamenta u fazi pripreme, predlaganja i usvajanja zajedničkog budžeta EU. U žargonu, ovaj proces je poznat kao trijalog. Nakon prethodnog pribavljanja mišljenja sva tri organa početkom maja svake godine, Komisija usvaja prednacrt budžeta za narednu godinu i prosljeđuje ga Vijeću ministara najkasnije do 15. juna. Vijeće na nivou ministara ekonomije i finansija priprema nacrt budžeta do 31. jula i najkasnije do polovine septembra prosljeđuje ga Parlamentu. Prvi pretres pred parlamentarcima je uvijek krajem oktobra, a sredinom novembra je drugi pretres na Vijeću, na kojem se razmatraju sugestije i primjedbe Parlamenta. Sredinom decembra je drugi, konačni pretres na Parlamentu i utvrđivanje godišnjeg budžeta Evropske unije.
Budžetska nadležnost
Da bi se izbjegli eventualni nesporazumi između Ministarskog vijeća i Parlamenta oko nadležnosti u trošenju sredstava budžeta EU, 1975. godine uvedena je podjela budžetske nadležnosti. Vijeće ministara ima konačnu riječ kada se radi o takozvanim obaveznim izdacima koji proističu iz ugovora o Uniji. Za neobavezne izdatke, pita se Parlament. Dva najveća godišnja izdatka takođe su podijeljena: zajednička agrarna politika ubraja se u obavezne izdatke i u nadležnosti je Ministarskog vijeća, a strukturna politika je prva među neobnaveznim izdacima, a za nju je nadležan Parlament.